Osoba je odgovorna za zloèin zato što je svojevojlno odluèila poèiniti ga. Meðutim, da li je ljudska volja uopæe slobodna? Ako nije, kako onda ljudi uopæe mogu odgovarati za zloèine i druga kaznena djela?
Ljudi vjeruju da imaju slobodu izbora. Smatraju da je njihova volja slobodna da izabere izmeðu izlaska u kino ili na koncert, izmeðu pizze ili pašte, izmeðu HDZ-A ili SDP-A ili neke druge politièke stranke. Buduæi da smatraju da im volja prilikom navedenih izbora nije nièime odreðena (u daljnjem tekstu æu koristiti rijeæ determinirana) niti je ièime uvjetovana ljudi smatraju da imaju slobodu volje.
Determinizam
Meðutim svaki izbor je ipak determiniran i uvjetovan nekim interesima pojedinca koji bira.
Tako æe osoba koja izabere pizzu to uèiniti iz razloga što je dan prije jela paštu ili æe netko iæi na koncert radije nego u kino zato što smatra da se film ne može mjeriti sa reality show-ovima ili netko bira HDZ ili HSP, a ne SDP ili SRP zato što je nacionalist.
Prema tome, ako je naš izbor determiniran i uvjetovan, mi nemamo slobodu volje. Naša volja slijepo sluša naše želje, koje su pak posljedica vanjskih okolnosti na koje mi nemamo utjecaj. Primjerice netko postaje nacionalist zato što ne može dobiti posao, a vidi da su njegovi susjedi druge i manjinske nacije zaposleni, pa zakljuèuje da je vrijeme da se njegova država oslobodi «stranog elementa», a da je dobio posao, nikada ne bi postao nacionalist.
Takva pozicija se naziva determinizam.
Prema determinizmu, èovjek je poput padajuæeg lista. Padajuæi list ne upravlja svojim padom, niti ima utjecaja na njega, veè njegovim padom upravljaju vanjske okolnosti, a to je vjetar koji je determiniran prirodnim zakonima.
Tako je i sluèaj s našim nacionalistom. On je postao nacionalist zbog neèega na što nije mogao utjecati, te æe onda takvo njegovo determinirano i uvjetovano vjerovanje tjerati njegovu volju. Takva osoba nije mogla izabrati SDP umjesto HDZ-a, iako joj se to èini jednostavnim (samo potez kemijskom na papiru).Volja te osobe je uvjetovana gospodarskim i sociološkim prilikama u društvu kao što je pad lista uvjetovan vjetrom.
Kompatibilizam
Ipak, netko æe reæi, dobro, sve navedene deterministièke teze su istinite,meðutim ono što nas èini slobodnim je to što me nitko nije fizièki prisilio na neku radnju. Nitko mi nije prijetio da æe me ubiti ako naruèim pizzu umjesto pašte ili glasam za SRP umjesto SDP-a.
Dakle moje želje i vjerovanja mogu biti odreðeni nekim vanjskim okolnostima koje su nezavisne od mene, pa unatoæ tome ja imam slobodnu volju jer me nitko ne prisiljava na èinjenje odreðene radnje.
Ipak, bez obzira što me nitko ne prisiljava, moje želje, vjerovanja, sudovi nisu nastali mojom slobodnom voljom veæ kao posljedica vanjskih okolnosti na koje ja nemam utjecaj.
Drugim rijeèima, bez obzira što me nitko ne prisiljava na neku radnju, ja i dalje nemam slobodnu volju.
Mozak = um
Deterministi prihvaèaju istinitiom tezu da su mentalna stanja (naša vjerovanja, želje, sudovi) jednaka fizièkim mikro èesticama (atomima, molekulama etc...) . Oni izjednaèuju um (kao nešto što se smatralo nematerijalnim, sa mozgom, onosno neuronskom mrežom, kao neèim što se smatralo materijalnim)
Buduæi da su materijalni predmeti determinirani prirodnim zakonima , iz navedenog se da zakljuèiti da mentalna stanja funkcioniraju po jednakim prirodnim zakonima, kao i vjetar ili udarac kamena.
Ako bacim kamen odreðenim intenzitetom u staklo, staklo æe se razbiti, takoðer ako imam želju pojesti Pizzu i imam dovoljno novaca za pizzu, pojest æu je.
Kant
Za razliku od determinista, zastupnici slobode volje (najpoznatiji je njemaèki filozof Immanuel Kant) tvrde da su naša mentalna stanja nezavisna od prirodnih zakona. Kada sam veæ spomenuo Kanta 'ajmo malo o njemu.
Samo se fizièki (pojavni )predmeti ravnaju prema prirodnim zakonima, dok je naša volja i um (mentalna stanja) nezavisna od prirodnih zakona . On iznosi sljedeæi primjer slobode volje; Ja sjedim na stolici ili klupici i gledam...recimo valove.Sve dok ja sjedim na stolici svjet je determiniran prirodnim zakonima.Meðutim, onda donosim odluku da se dignem sa stolice i prekidam deterministièki lanac svojim dizanjem sa stolice.
Jasno, determinist bi odmah prigovorio Kantu da je osoba imala neke svoje razloge za dizanje sa stolice, buduæi da je imala razloge osoba nije donjela odluku slobodnao, prema tome osoba nema slobodu volje.
Meðutim, takva je argumentacija cirkularna, jer deterministi zakljuèuju da je osoba imala neke razloge za dizanje sa stolice time što se digla (tu ne mislim o erekciji koja je porilièno determinirana), a dizanje sa stolice opravdavaju nekim razlozima.
Ipak ako se osoba odluèila diæi sa stolice bez razloga onda je radnja sluèajna ili luda, a ludost ne može biti dokaz slobode volje.
A sluèaj?
Kvantna fizika kao dokaz slobode volje
Dostignuæa na polju kvantne fizike su pokazala da se èestice na sub atomskom nivou (mikro razina) ne povezuju po nekoj pravilnosti. Odnosno ne može se utvrditi pravilnost izmeðu njihovih veza. Pa su se fizièari podjelili u dva tabora;
1.Deterministièki (vjeruju da se može utvrditi pravilnost na mikro razini, samo naža znanost još nije napredovala do tog nivoa)
2.Sluèaj (vjeruju da su veze na mikro razini sluèajne, dok su na makro razini (svijet kakav mi vidimo) determinirane
Zastupnici slobode volje se koriste analogijom izmeðu sluèajnosti u kvantnoj fizici i slobodne volje. Jer kvantna fizika pokazuje da nema determiniranosti u priodi i prirodnim zakonima, prema tome ako se naša volja ravna u skladu sa prirodnim zakonima, ona nije determinirana.
Tvrde da je naša volja slobodna, buduæi da je mikro razina slobodna.
Kako bi svijet izgledao da grupa «The Beatles» nije imala volje otiæi u Hamburg?
Možda statistièki postoje moguènosti sigurnijeg predviðanja, ali ako postoji i najmanja vjerojatnost da se nešto ne dogodi, znaæi da postoj prostor za slobodu.
Psihološki zakoni
Kada bi mentalna stanja bila nezavisna od fizièkih zakona, kao što tvrdi Kant, da li bi onda mentalna stanja imala svoje psihološke zakone po kojima se ravnauju?Svaki psiholog, psihoanalitièar i psihijatar æe reæi da.
Prepostavlja se da ako su ti zakoni nezavisni od prirodnih, onda nisu determinirani. Ali kakvi su to ne determinirani zakoni. Meki? Meni se ipak èini da je to proturjeèje, jer pod pojmom zakon se prepostavlja da se stvari odvijaju po odreðenom obrascu.
Prema tome, èak i da postoje psihološki zakoni, mi nemamo slobodu volje.
Problem kazne
Ako je determinizam istinit, kako onda kazniti zloèince. Kako prihvatiti da je neka osoba uèinila ratni zloèin samo zato što je našla u tom nasilnom kauzalnom lancu?
Ako su radnje osobe odreðene, onda osoba nije kriva za ništa.
Tu nam u pomoæ može doæi veæ navedeni kompatibilizam.
Iako sa ontološkog stajališta kompatibilizam nije istinit ( takvo tumaèenje nam ne može dokazati slobodu volje), kompatibilizam je koristan sa etièke strane.
Zašto?
Zato što tvrdi da je osoba odgovorna za svoje postupke sve dok je netko fizièni ne prisiljava na odreðenu radnju.
Prema tome, ako neku osobu nitko nije fizièki prisilio na masakr civila, ta osoba je odgovorna za ratni zloèin, prema tome i kriva za njega. Uzmimo, primjerice situaciju gdje zapovjednik vojske plemena ili nacije A prijeti fizièkom likvidacijom sve djece civila plemena ili nacije B, ako ne izabere jedno djete i vlastoruèno ga ubije.
Tko je u takvoj situaciji odgovoran za zloèin?
Jasno, zapovjednik plemena ili nacije A.
Bez obzira što je njegova krvoloèna narav uzrokovana, recimo teškim djetinjstvom, tog zapovjednika nitko nije fizièki prisilio na zloèin. Dok civil plemena ili nacije B èak i ako je vlastoruèno ubio svoje dijete nije odgovoran za zloèin, buduæi da je bio fizièki prisiljen na tu radnju.
Dakle, prigrlimo kompatibilizam.
Epilog
Zato što smo moralno odgovorni, moguæe je da imamo slobodu volje.
PS-Juèert sam gledao na netu predavanje Slavoja Žižeka u kojem kaže da se sloboda ne oèituje u izboru izmeðu pite ili pizze, veæ u bitnim odlukama, hoæu ili neæu iæi u rat, koje su po njemu determinirane, odnosno nisam m ogao odluèiti drugaèije, ipak u isto vrijeme su odraz najveæe slobode naše volje, jer je to naša èvrsta odluka. Takvo viðenje slobode volje se u potpunosti razlikuje os svega što sam gore naveo, meðutim, iako se u potpunosti ne slažem, èini mi se da pomalo dodiruje srž problema. Naime, ne optereèuje se razlozima koji stvaraju naše misli i želje, veæ se bavi samom odlukom volje koja je spremna napraviti ono što želi i ništa je ne može sprijeèiti, a tim voljnim èin om naša osoba se u potunosti ostvaruje i tako postaje slobodna. U isto vrijeme smo gotovo fatalistièki odreðeni (predestinirani) jer nešto se nije trebalo dogoditi, ali kada se dogodi retroaktivno se pokazuje da je sve što je prethodilo tom èinu bili sa svrhom da se upravo taj èin dogodi. Po žižeku smo u isto vrijeme predestinirani i slobodni. Odnosno u isto vrijeme se opravdavaju dvije suprotne pozicije sloboda i fatalizam. (za fatalizam vidi tekst i komentare OVDJE).
Slavoj Žižek o istovremenosti slobode i predestinacije
Post je objavljen 18.03.2007. u 08:04 sati.