Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku

Ante Birin

Velika seoba naroda, čija je prva faza obilježena migracijom brojnih germanskih plemena, pokrenula je sredinom 5. stoljeća – nakon sloma hunske prevlasti (454) i daljnje seobe Germana na zapad – i veliku migraciju Slavena koji su u to doba naseljavali prostrano područje između rijeka Labe i Dnjepra te Baltičkog mora i Karpata. Krećući se duž istočnih obronaka Karpata dio je Slavena početkom idućeg stoljeća pristigao do obala donjeg Dunava, sjeverne granice balkanskih provincija Bizantskog Carstva, smjestivši se u Vlaškoj nizini koju je prethodno napustio veći dio ranije pridošlih germanskih plemena – Gepida i Herula. Relativni mir koji je potrajao nekoliko desetljeća nakon njihova dolaska prekinut je za vladavine cara Justinijana I. (527–565) kada je područje Balkanskog poluotoka postalo izloženo sve učestalijim napadima »Huna, Slavena i Anta«. 1 Usmjereni isprva isključivo na pljačku i stjecanje što većeg plijena ti su napadi redovito završavali povratkom Sla-vena u njihova staništa na sjevernoj obali Dunava. Tek sredinom 6. st., prilikom po-hoda na Ilirik 550/551., oni su prvi put prezimili na bizantskom tlu nakon čega su i njihovi pljačkaški prepadi postupno počeli prerastati u naseljavanje tog opustoše-nog i depopulacijom pogođenog prostora. Činjenica da su Slaveni nedugo potom potpali pod vlast novopridošlih Avara dodatno je ubrzala ovaj proces s obzirom na to da nakon avarskog osvajanja Sirmija (Srijemske Mitrovice) 582., Carstvo više nije nadziralo granicu na tom dijelu dunavskog limesa. U međuvremenu su avarsko-slavenske provale pogodile i nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju u koju su ti-jekom 550-ih, »prešavaši redom sve ilirske planine«, provalili »neki Slaveni« 2 dok su je 568., prešavši rijeku Savu, opustošili drugi avarski podložnici, hunski Kutriguri. 3

Ante Birin Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku Doseljenje Slavena na područje Ilirika Velika seoba naroda, čija je prva faza obilježena migracijom brojnih germanskih plemena, pokrenula je sredinom 5. stoljeća – nakon sloma hunske prevlasti (454) i daljnje seobe Germana na zapad – i veliku migraciju Slavena koji su u to doba naseljavali prostrano područje između rijeka Labe i Dnjepra te Baltičkog mora i Karpata. Krećući se duž istočnih obronaka Karpata dio je Slavena početkom idućeg stoljeća pristigao do obala donjeg Dunava, sjeverne granice balkanskih provincija Bizantskog Carstva, smjestivši se u Vlaškoj nizini koju je prethodno napustio veći dio ranije pridošlih germanskih plemena – Gepida i Herula. Relativni mir koji je potrajao nekoliko desetljeća nakon njihova dolaska prekinut je za vladavine cara Justinijana I. (527–565) kada je područje Balkanskog poluotoka postalo izloženo sve učestalijim napadima »Huna, Slavena i Anta«.1 Usmjereni isprva isključivo na pljačku i stjecanje što većeg plijena ti su napadi redovito završavali povratkom Slavena u njihova staništa na sjevernoj obali Dunava. Tek sredinom 6. st., prilikom pohoda na Ilirik 550/551., oni su prvi put prezimili na bizantskom tlu nakon čega su i njihovi pljačkaški prepadi postupno počeli prerastati u naseljavanje tog opustošenog i depopulacijom pogođenog prostora. Činjenica da su Slaveni nedugo potom potpali pod vlast novopridošlih Avara dodatno je ubrzala ovaj proces s obzirom na to da nakon avarskog osvajanja Sirmija (Srijemske Mitrovice) 582., Carstvo više nije nadziralo granicu na tom dijelu dunavskog limesa. U međuvremenu su avarskoslavenske provale pogodile i nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju u koju su tijekom 550-ih, »prešavaši redom sve ilirske planine«, provalili »neki Slaveni«2 dok su je 568., prešavši rijeku Savu, opustošili drugi avarski podložnici, hunski Kutriguri.3 Neuspješan pokušaj bizantskog cara Mauricija (582–602) da tijekom svoje desetogodišnje vojne u Podunavlju obrani granicu na donjem Dunavu označio je konačan slom bizantske vlasti na Balkanu. Njegovi nasljednici Foka (602–610), čiju su vladavinu obilježili krvavi unutarnji sukobi s aristokracijom, i Heraklije (610–641), zauzet borbama s Perzijancima i Arapima na Istoku, više nisu mogli spriječiti masovno 1 Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije (dalje: VIJ), 1, Beograd 1955., dok. 5, str. 34. Franjo Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam (dalje: Documenta), Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium (dalje: MSHSM), sv. 7, Zagreb 1877., dok. 163, 3, str. 222; VIJ 1, dok. 12, str. 46. 3 Documenta, dok. 163, 5, str. 227; VIJ 1, dok. 4, str. 88. 2 Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 37 naseljavanje Slavena koji su preplavili cijeli Balkanski poluotok. Istovremeno Avari i Slaveni su, krećući se očito iz više pravaca, već bili pristigli i u neposredno zaleđe istočnojadranske obale. Zajedno s dalmatinskim i istarskim gradovima smještenima na samoj obali ugroženima su se pritom našle čak i italske zemlje. U jednom pismu iz 599. papa Grgur I. (590–604) spominje neke pobjede nad Slavenima (de Sclavis victorias) o kojima ga je izvijestio ravenski egzarh Kalinik4 dok je dvije godine kasnije, odgovarajući na pismo salonitanskog nadbiskupa Maksima, mogao tek zabrinuto zamijetiti kako su Slaveni »ušavši u Istru već počeli prodirati u Italiju«.5 O tom prodoru svjedoči također i langobardski kroničar Pavao Đakon koji spominje kako su oko 602. »Langobardi s Avarima i Slavenima upali u krajeve Histra i sve opustošili ognjem i pljačkom«6 dok su 611. »Slaveni u Istri ubijali vojnike i strašno je opustošili«.7 4 Monumenta Germaniae historica (dalje: MGH), Epistolarum tomus II, Berlin 1957., lib. IX, 154; Documenta, dok. 163, 46, str. 255. 5 MGH, Epistolarum tomus II, lib. X, 249; Documenta, dok. 163, 53, str. 258; Ferdo Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije (dalje: Šišić, Priručnik), Zagreb 1914., dok. 4c, str. 174; Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine (dalje: N. Klaić, Izvori), Zagreb 1972., dok. 1, str. 1. 6 Documenta, dok. 163, 58, str. 262; Pavao Đakon / Paulus Diaconus, Povijest Langobarda / Historia Langobardorum, preveli Robert Šćerbe i Hrvoje Šugar, komentari i studije Tomislav Galović, Ivo Goldstein, Hrvoje Gračanin, Zagreb 2010. (dalje: Pavao Đakon), knj. 4, gl. 24, str. 110–111. 7 Documenta, dok. 163, 61, str. 264; Pavao Đakon, knj. 4, gl. 40, str. 122–123. 38 Nova zraka u europskom svjetlu Salona Na razvalinama ovoga grada, koji je u doba antike bio metropolom rimske provincije Dalmacije odnosno sjedištem starokršćanske metropolije, u ranom je srednjem vijeku izrastao hrvatski Solin. (©Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, snimila Darja Grosman) Historia Salonitana Historia Salonitana (Salonitanska povijest). Djelo splitskog arhiđakona Tome († 1268), jedno od najdragocjenijih historiografskih djela hrvatskog srednjovjekovlja i jedan od najvažnijih izvora za hrvatsku srednjovjekovnu povijest do 1266. kojom završava ova kronika. Najstariji rukopis kodeksa Salonitanske povijesti čuva se u Kaptolskom arhivu u Splitu (KAS 623). (©Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«) Dokle je 597. stigao avarski kagan na svom pohodu prema »Jonskom zaljevu« (tj. Jadranskom moru), »tamo gdje se nalazi Dalmacija«,8 nije poznato, no očito je kako su se Avari i Slaveni u to doba nalazili vrlo blizu Salone (Solina) s obzirom na to da je papa Grgur I., u spomenutom pismu nadbiskupu Maksimu, izrazio svoju žalost i zabrinutost zbog Slavena (Sclavorum gente) koji mu prijete.9 Iako vijesti sačuvane u kasnijim pisanim izvorima – u spisu bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta De administrando imperio (10. st.) te u kronikama Ljetopis popa Dukljanina (12. st.) i Historia Salonitana (13. st.)10 – govore kako je slavensko naseljavanje bilo praćeno općim razaranjem antičkih gradova, rezultati arheoloških istraživanja dovode u sumnju takav opis događaja. Pokazuje to, prije svega, primjer Salone, metropole rimske provincije Dalmacije, koja je prema mišljenju starije historiografije, utemeljenom na spornoj dataciji sarkofaga opatice Ivane, bila razorena 614. godine. Ostava bizantskog novca pronađena na području grada, s kovanicom cara Heraklija iz 630/631. kao najmlađim primjerkom, otkriva međutim da se život u Saloni nastavio i nakon njezina navodnog razaranja i doseljenja Slavena. Vjerojatnija je stoga pretpostavka da su pljačkaške provale Avara i Slavena, koje su onemogućile nesmetanu komunikaciju između obale i unutrašnjosti, ustvari, predstavljale završnu fazu dugotrajnog procesa propadanja antičkih gradova, započetog još u vrijeme krize u koju je Carstvo zapalo tijekom 3. stoljeća. Suočeni s gospodarskom krizom i općom nesigurnošću gradovi više nisu mogli prehraniti veći broj stanovništva niti mu pružiti potrebnu zaštitu, ukoliko su bili smješteni na teže branjivim položajima, zbog čega su se ili smanjili ili su jednostavno bili napušteni. 8 Documenta, dok. 163, 43, str. 252; VIJ 1, dok. 11, str. 121. MGH, Epistolarum tomus II, 249; Documenta, dok. 163, 53, str. 258; Šišić, Priručnik, dok. 4c, str. 174. 10 Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom (dalje: DAI), (prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić /hrvatski/, Gyula Moravcsik, Romilly James Heald Jenkins /engleski/), Zagreb 2003., gl. 29, str. 63–64, 240– 243; Ljetopis popa Dukljanina (dalje: LJPD), priredio i napisao uvod i komentar Vladimir Mošin, Zagreb 1950.; Toma Arhiđakon, Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika (dalje: Toma), predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić; povijesni komentar Mirjana Matijević Sokol; studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo Radoslav Katičić, Split 2003., gl. VII, str. 30–37. 9 Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 39 Seoba Hrvata Kada su, odakle i pod kojim okolnostima Hrvati pristigli u svoju novu domovinu suvremena vrela nisu zabilježila. Prema općeprihvaćenom mišljenju, temeljenom na vijestima cara Konstantina VII. Porfirogeneta (945–959), seoba Hrvata – koji su do tada živjeli na području današnje južne Poljske, oko grada Krakova – odigrala se početkom 7. st., neposredno nakon spomenutoga slavenskog naseljavanja. Opisujući seobu car donosi dvije različite redakcije vijesti. Prema jednoj, opisanoj u glavi 31., ključnu ulogu u seobi Hrvata »koji sada nastavaju strane Dalmacije« imao je car Heraklije po čijem su naređenju oni i »prigrabili oružje, istjerali iz tih krajeva Avare i naselili se po naredbi cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju«.11 Nasuprot tome druga redakcija, opisana u gl. 30., govori kako se jedan hrvatski rod pod vodstvom petero braće (Klukasa, Lobela, Muhla, Kosenca i Hrvata) i dvije sestre (Tuge i Buge) odijelio od ostatka naroda te došao u Dalmaciju gdje je zatekao Avare koji su držali tu zemlju. »Neko vrijeme ratujući jedni s drugima, nadjačaju Hrvati i jedne od Avara ubiju, a ostale prisile da im se pokore. Od tog doba ovladaše tom zemljom Hrvati.«12 Podložne različitim interpretacijama i osporavanjima Porfirogenetove su vijesti, u svojoj osnovi, ipak prihvaćene kao vjerodostojne zbog čega se seoba Hrvata u historiografiji općenito i stavlja u vrijeme spomenutog cara, negdje između 626. i 641. godine. U novije je vrijeme, nasuprot tome, sve zastupljenija teorija o kasnom doseljavanju Hrvata koja njihovu seobu stavlja na sam kraj 8. st. Dovodeći ovu seobu u vezu s franačko-avarskim borbama, odnosno nastojanjem cara Karla Velikoga (768–814) da naseljavanjem savezničke vojske osigura jugoistočne granice Carstva zagovornici ove teorije naglašavaju kako se tek od toga doba, temeljem vijesti iz suvremenih pisanih vrela i nalaza materijalne kulture, pouzdano može ustvrditi prisutnost Hrvata kao zasebne i prepoznatljive etničke skupine. Činjenica da se istočna obala Jadrana tijekom 7. i 8. st. nalazila na samom rubu interesa Bizantskog Carstva i u to doba politički razmrvljenog Zapada uvelike je utjecala na izostanak bilo kakvih vijesti vezanih uz ovaj prostor. Sudeći prema ono malo vijesti s početka 640-ih izgleda kako je ubrzo nakon dolaska novopridošloga slavenskog stanovništva došlo do smirivanja prilika. U takvim je uvjetima opat Martin uistinu i 11 12 40 DAI, gl. 31, str. 80–81, 264–267; Documenta, dok. 164, 4, str. 271–273; VIJ 2, Beograd 1959., 38–39. DAI, gl. 30, str. 75–76, 260–261; Documenta, dok. 164, 3, str. 270–271; VIJ 2, 30. Nova zraka u europskom svjetlu Konstantin Porfirogenet (913–959) U djelu O upravljanju carstvom (De Administrando Imperio) bizantskog cara-pisca Konstantina VII. Porfirogeneta sačuvan je najiscrpniji prikaz doseljenja Hrvata u zaleđe istočnojadranske obale. Autentičnost ovog prikaza kao i samoga djela – neki povjesničari smatraju da nije pisano s ciljem utvrđivanja »kako je doista bilo« već »kako je trebalo biti« – u historiografskim je krugovima oduvijek bila predmetom rasprava. (Umjetnički muzej, Moskva, ©Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«) mogao uspješno izvršiti misiju koju mu je 641. povjerio papa Ivan IV. (640–642) da pođe u Dalmaciju i Istru i od tamošnjih pogana (tj. Slavena), otkupi sužnjeve i svete relikvije kršćanskih mučenika.13 Tom se prilikom papin poslanik domogao relikvija nekolicine dalmatinskih i istarskih mučenika – među njima i salonitanskih mučenika sv. Dujma i sv. Venancija – koje su potom bile pohranjene u rimsku baziliku sv. Ivana Lateranskog, u oratorij sv. Venancija, čiji je svod iz tog razloga i ukrašen mozaikom s prikazom tih svetaca. Vijest o napadu nekih pobliže nepoznatih Slavena na talijanski grad Sipont 642. otkriva kako je bar jedan dio tih pridošlica tada vjerojatno bio u statusu carskih federata, s obzirom na to da je sam napad izveden u sklopu bizantskih operacija protiv Langobarda u južnoj Italiji.14 Na takav zaključak posredno upućuje i carski reskript koji je trebao urediti odnose okolnoga slavenskog stanovništva sa stanovnicima Dioklecijanove palače. Dozvolivši stanovnicima Salone da se nasele u Dioklecijanovoj palači i mirno uživaju zemljište koje je pripadalo nekadašnjem salonitanskom ageru carevi su tim reskriptom zapovjedili doseljenicima »da ničim ne ometaju salonitanske građane koji žive u Splitu«15 što su mogli učiniti jedino uz uvjet da su ovi, makar i formalno, priznavali njihovu vrhovnu vlast. Datacija samog reskripta pritom ostaje sporna jer se poimence ne spominju bizantski carevi koji su ga izdali, zbog čega neki ovaj reskript pripisuju Konstantinu III. i Herakleonu (641) a neki Konstantinu IV., Herakliju i Tiberiju (659–681). Susrevši se po svom doseljenju s baštinom rimsko-kršćanske civilizacije Hrvati su, pristigavši na Jadran kao pogani, ubrzo bili izloženi prvim pokušajima kristijanizacije koji su svoje ishodište imali u preživjelim, priobalnim antičkim gradovima. Jedan od tih gradova bio je svakako i Split u kojem je, kao nasljednica nekadašnje Salonitanske metropolije, ustrojena nova crkvena organizacija. Iako su njezini poglavari formalno nosili naslov nadbiskupa oni stvarno nisu imali metropolitanskih ovlasti. Prema kroničaru Tomi Arhiđakonu prvi je splitski nadbiskup bio neki papin izaslanik »po imenu Ivan Ravenjanin« koji je, upućen u Dalmaciju i Istru da »uputi kršćane u spasonosne riječi Božje«, ne samo obnovio »nadbiskupiju drevnoga grada«, tj. Salone, već je i obnavljao »crkve kružeći po krajevima Dalmacije i Sklavonije, zaređivao biskupe, raspoređivao župe i pomalo privlačio sirove i neuke narode katoličkom nauku.«16 Nemogućnost preciznijeg datiranja ove vijesti – Toma, nažalost, ne spominje ime pape koji je Ivana poslao u Dalmaciju – uvjetovala je pojavu brojnih i različitih mišljenja ne samo o vremenu djelovanja Ivana Ravenjanina već i o tome je li on bio stvarna osoba ili tek plod domišljanja splitskog kroničara. Iako je vijest Konstantina Porfirogeneta kako je car Heraklije doveo iz Rima svećenike i pokrstio Hrvate djelomično netočna – masovno je pokrštenje uslijedilo tek početkom 9. st. – ona ipak otkriva kako su prvi pokušaji pokrštavanja Hrvata uslijedili već u to doba i to u sklopu zajedničkog nastojanja Rima i Carigrada.17 Potvrdu za to, prema svemu sudeći, predstavlja i pismo pape Agatona (678–681) koji u pismu bizantskom caru Konstantinu IV. (668–685) navodi kako je »usred poganskih na13 14 15 16 17 Toma, gl. VIII, str. 38–39; Documenta, dok. 166, 1, str. 277; N. Klaić, Izvori, dok. 4, str. 3–4. Documenta, dok. 165, str. 276; Pavao Đakon, knj. 4, gl. 44, 124–125. Toma, gl. X, str. 47; Documenta, dok. 169, 1, str. 285–286. Toma, gl. XI, str. 48–49; Documenta, dok. 169, 2, str. 286–287; N. Klaić, Izvori, dok. 7, str. 14–15. DAI, gl. 31, str. 81, 266–267; Documenta, dok. 164, 4, str. 272. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 41 roda, kako kod Langobarda, tako i kod Slavena [...] mnogo naših suslužbenika«.18 Blizina istočne jadranske obale i činjenica da su drugi Slaveni, poput Moravljana i Bugara, pokršteni kasnije, upućuje na pretpostavku kako je govoreći o Slavenima papa vrlo vjerojatno mislio (i) na Hrvate. Teza kako su Hrvati s papom Agatonom oko 679. sklopili ugovor protiv navalnog rata – nastala povezivanjem ovog papinskog izvješća s navodnim obećanjem Hrvata Svetoj Stolici »da nikada ne će na tuđu zemlju poći i vojevati«19 – povijesno je neutemeljena. Pod franačkim vrhovništvom S obzirom na spomenutu šutnju izvora povijest Hrvata moguće je pratiti tek od početka 9. st. kada su se uslijed franačkog prodora prema jugoistoku Europe, detaljno zabilježenom u suvremenim franačkim analima, na istočnoj obali Jadrana sudarili interesi Franačke i Bizanta. Posljedice tog prodora – započetog osvajanjem Langobardskog Kraljevstva 774. – Bizant je osjetio već desetak godina kasnije kada je franačka vojska 788. osvojila bizantsku Istru. Neposredno potom Karlo Veliki pokrenuo je i rat protiv Avara u kojemu je, kao franački saveznik, sudjelovao i neki »Vojnomir Slaven« (Wonomyro Sclavo)20 o čijem podrijetlu postoji više različitih pretpostavki. Prema jednoj, riječ je o hrvatskom knezu i prethodniku donjopanonskog kneza Ljudevita dok je, prema drugima, Vojnomir bio knez karantanskih Slavena ili tek slavenski plaćenik u franačkoj službi. Nakon višegodišnjih borbi Avari su 796. bili prisiljeni priznati poraz i franačko vrhovništvo, ali se rat unatoč tome, zbog učestalih avarskih pobuna, nastavio sve do 803., kada je njihov otpor bio u potpunosti slomljen. U međuvremenu franačka je vojska, nastavljajući svoj osvajački pohod, uspjela podložiti i Hrvate. U tom se kontekstu obično i tumači vijest o pogibiji furlanskog markgrofa Erika koji je 799. sudjelovao u gušenju jedne avarske pobune i koji je prigodom povratka bio »ubijen zasjedom stanovnika liburnijskog grada Tarsatike«.21 Prema općeprihvaćenom mišljenju to je osvajanje završilo prije 803. kada su mnogi Slaveni – među kojima su, kako se smatra, bili i Hrvati – zajedno s Hunima »prisustvovali svojoj skupštini, te se sa svim što su posjedovali, podvrgli carevoj vlasti«.22 Širenje franačke vlasti prema jugoistoku Europe naposljetku je trebalo biti zaokruženo osvajanjem preostalih bizantskih posjeda na Jadranu: Venecije, koja je uslijed unutarnjeg prevrata 803. pristala uz Franačku te dalmatinskih gradova, koji su bili pridobiveni uz pomoć mletačke flote nakon čega su zadarski dux Pavao i biskup 18 Patrologiae cursus completus. Series Latina, uredio Jacques Paul Migne, sv. 221, Pariz 1844–1864, 87, str. 1224. 19 DAI, gl. 31, str. 81, 266–269. 20 MGH, Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum separatim editi (SS rer. Germ.), Annales Regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829 qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi (dalje: Annales), Hannover 1895., 98; Documenta, dok. 171, 2, str. 298. 21 MGH, SS rer. Germ., Annales, 108–109; Documenta, dok. 171, 3, str. 300; N. Klaić, Izvori, dok. 8, str. 15. 22 MGH, Scriptores (in Folio) (SS), Annales et chronica aevi Carolini, Annales Laurissenses et Einhardi, Hannover 1826., 191; Documenta, dok. 171, 5, str. 305. 42 Nova zraka u europskom svjetlu Donat 805. otišli na Karlov dvor u Diedenhofen i poklonili se franačkom vladaru.23 Prisiljen odgovoriti na ova franačka osvajanja, Bizant je 806/807. u Jadran uputio svoje brodovlje koje je uspjelo povratiti dalmatinske gradove a bizantska je vlast bila ponovno uspostavljena i u Veneciji. Bizantsko-franački rat na Jadranu okončan je Aachenskim mirom 812. kojim je svaka strana zadržala ono što je u tom trenutku posjedovala: Franačkoj su pripale Istra i Hrvatska, a Bizantu dalmatinski gradovi i Venecija. Dolazak Hrvata pod franačku vlast izazvao je duboke posljedice koje su se vrlo brzo osjetile kako na društvenom tako i na političkom planu. U prvom slučaju riječ je bila o uvođenju novog društveno-gospodarskog sustava preuzetog iz Franačke s kojim se, kada je o hrvatskom području riječ, prva susrela Istra. Koliko je nezadovoljstva taj proces izazvao među domaćim stanovništvom najbolje pokazuje pritužba stotinu sedamdeset i dva predstavnika istarskih gradova koji su se na saboru na Rižani 804. požalili na kršenje svojih starih prava i nametanje mnogih novih obveza, nepoznatih u doba bizantske vlasti, što je bilo popraćeno brojnim »zloporabama« i »nasiljima« vojvode Ivana, franačkog upravitelja Istre.24 Istovremeno je, s obzirom na to da su franačka osvajanja redovito bila praćena pokrštavanjem pokorena poganskog stanovništva, započeo i glavni val pokrštavanja Hrvata o kojem svjedoče ne samo franačka (germanska) imena pristiglih svećenika i misionara, već i predmeti crkvene uporabe koje su sa sobom donijeli, širenje kultova franačkih svetaca kao i utjecaj karolinškoga sakralnog graditeljstva. Iako se Hrvati izrijekom ne spominju u odluci kojom je car Karlo Veliki izvršio razgraničenje između Salcburške nadbiskupije i Akvilejske patrijaršije – odredivši za granicu rijeku Dravu – iz kasnijih je događaja jasno kako je akvilejski patrijarh imao određena metropolitanska prava nad Crkvom u Hrvata što bi posredno moglo ukazivati kako je ona već tada potpala pod njegovu jurisdikciju.25 Središte franačke misionarske djelatnosti pritom je postao grad Nin u kojem je sredinom 9. st. utemeljena i prva biskupija na području pod vlašću hrvatskih vladara. Uz ovaj je grad vezan i spomen kneza Višeslava koji je u starijoj hrvatskoj historiografiji prozvan »prvim krštenim hrvatskim knezom«.26 Njegovo se ime spominje na natpisu kamene krstionice koja je najvjerojatnije stajala u Ninu i koju je »u vrijeme kneza Višeslava« (SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI)27 dao napraviti svećenik Ivan. Sporna datacija same krstionice – koju se datiralo u vremenski raspon od 9. do 11. st. – i činjenica da se Višeslav ne spominje u suvremenim pisanim vrelima navela je dio povjesničara na zaključak kako se ovaj spomenik ne može upotrebljavati kao izvor za pokrštavanje Hrvata početkom 9. st., u skladu s čime je i sam knez Višeslav bio isključen iz popisa hrvatskih vladara. Najnovija paleografsko-epigrafska analiza natpisa krstionice i usporedba krstionice i natpisa s drugim hrvatskim ranosrednjovjekovnim spomenicima upućuje međutim na 9. st. kao vrijeme nastanka krstionice 23 MGH, SS rer. Germ., Annales, 120–121; Documenta, dok. 171, 8, str. 310. Rižanski placit, Archivio di stato di Venezia, Codex Trevisanus, fol. 21r–23r, u: Lujo Margetić, O nekim pitanjima Rižanskog placita, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, sv. 43/4, Zagreb 1993. (dalje: Rižanski placit), 426–437; N. Klaić, Izvori, dok. 6, str. 9–13. 25 Šišić, Priručnik, dok. 5a, str. 178–180. 26 Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1990., str. 308. 27 Documenta, dok. 191, str. 376; Šišić, Priručnik, dok. 6, str. 119–120; N. Klaić, Izvori, dok. 7, str. 15. 24 Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 43 i na Nin kao mjesto njezina podrijetla potvrđujući tezu o Višeslavu kao hrvatskom Nin vladaru s početka istog stoljeća. Postavši sredinom 9. st. sjedištem Najznačajnija promjena koju je uspostava franačkog vrhovništva izazvala na političkom planu bila je centralizacija vlasti, odnosno okupljanje plemenskih župa u veće teritorijalno-administrativne cjeline. Stoga nije slučajno da se upravo početkom 9. st., na području na kojem će se prostirati ranosrednjovjekovna hrvatska država, javljaju prva politička središta – jedno u savsko-dravskom međuriječju i drugo u priobalju odnosno zaleđu istočnojadranske obale. Njihovi se vladari prvi put spominju 818. kada su na sabor u Heristalu, uz podanike drugih naroda podložnih franačkom caru, pristigli i poslanici Ljudevita, kneza Donje Panonije (ducis Pannoniae Inferioris) i Borne, kneza Gačana (ducis Guduscanorum)28 koji se kasnije spominje i kao knez Dalmacije (dux Dalmatiae, 819)29 odnosno knez Dalmacije i Liburnije (dux Dalmatiae atque Liburniae, 821).30 Jedini poznati događaj uz koji su vezane sve vijesti o ovoj dvojici vladara predstavlja, nažalost, tek pobuna koju je Ljudevit neposredno potom podigao protiv franačke vlasti. Povod pobuni, čiji točni uzroci nisu poznati, bili su postupci furlanskoga markgrofa Kadolaha kojeg je Ljudevit, na prije spomenutom saboru, optužio »zbog okrutnosti i bahatosti«.31 Tijekom pune četiri godine franačka je vojska uzalud nastojala ugušiti pobunu koju je preko akvilejskog patrijarha Fortunata, metropolita franačke Istre, neizravno pomagao i Bizant. Na takav zaključak naime upućuje reakcija samog Fortunata koji se, suočen s optužbom da je Ljudevitu poslao vješte italske zidarske majstore kako bi mu pomogli u izgradnji utvrda,32 nije ni pokušavao opravdati pred carem već je smjesta pobjegao u bizantski Zadar. Iscrpljen višego28 29 30 31 32 MGH, SS rer. Germ., Annales, 149; Documenta, dok. 171, 21, str. 320; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 16. MGH, SS rer. Germ., Annales, 151; Documenta, dok. 171, 21, str. 322; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 17. MGH, SS rer. Germ., Annales, 155; Documenta, dok. 171, 21, str. 325; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 18. MGH, SS rer. Germ., Annales, 149; Documenta, dok. 171, 21, str. 320; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 16. MGH, SS rer. Germ., Annales, 155–156; Documenta, dok. 171, 21, str. 325; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 18. 44 Nova zraka u europskom svjetlu prve biskupije osnovane na području ranosrednjovjekovne hrvatske države Nin je sve do splitskih sabora (925/928) i konačne odluke o ukidanju biskupije bio njezinim najvažnijim crkvenim središtem. (©Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«) dišnjim ratovanjem i uvidjevši uzaludnost daljnjeg otpora Ljudevit je naposljetku, 822. napustio svoje glavno uporište, grad Sisak. Pobjegavši potom »Srbima koji su držali velik dio rimske provincije Dalmacije« Ljudevit ubije jednog njihova kneza i nakratko »podloži njegovu kneževinu svojoj vlasti«.33 No već krajem iste ili na samom početku iduće godine, nakon uzaludnih pokušaja da obnovi pregovore s carem Ludovikom, bio je prisiljen napustiti Srbe. Svoje novo utočište našao je kod Bornina ujaka Ljudemisla koji ga je, »pošto je neko vrijeme boravio kod njega«,34 na prijevaru dao ubiti. Sv. Juraj na Putalju Ova crkva koju je dao sagraditi knez Mislav, obdarivši je pritom posjedima, servima i ancilama, najstarija je poznata sakralna građevina sagrađena na području pod vlašću hrvatskih vladara. Nedugo potom njegov je nasljednik Trpimir, u čijoj se darovnici crkva i spominje, istu darovao splitskoj Crkvi. (©Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, snimio Tonči Burić) Knez Borna koji je vjerojatno uz franačku potporu proširio svoju vlast, postavši od plemenskog poglavara Gačana knez Dalmacije (i Liburnije), nije imao razloga priključiti se pobuni. Granični spor s bizantskim dalmatinskim gradovima, osim toga, još uvijek nije bio riješen i potpora franačkog cara u rješavanju tog spora bila mu je neophodno potrebna. Ostavši vjeran caru Borna se 819., negdje kod rijeke Kupe, sukobio s Ljudevitom koji je »nadolazio prema njemu«,35 ali je iznevjeren od svojih Gačana, koji su mu otkazali poslušnost, bio teško poražen. Želeći iskoristiti ovaj uspjeh Ljudevit je krajem iste godine provalio u Dalmaciju gdje mu je Borna, izbjegavajući otvoren sukob, iznenadnim napadima uspio nanijeti velike gubitke i prisiliti ga na povlačenje.36 Slom Ljudevitove pobune Borna ipak nije doživio. Umro je nešto prije 821. kada je njegov nećak Vladislav »na molbu naroda i uz carev pristanak« bio izabran i potvrđen za novog kneza.37 Hrvatska u doba prvih Trpimirovića Obitelj kojoj su pripadala ova dvojica vladara i koja je, ako je suditi prema Borninoj tituli »knez Gačana«, svoje središte imala u Lici, nakon Vladislavove smrti nije uspjela očuvati vlast u svojim rukama. Knez Mislav (o. 835. – o. 840), koji se prvi put spominje 839., bio je pripadnik druge obitelji čije je središte bilo u tvrdom gradu Klisu, odnosno na prostoru županije Primorje (Parathalassia). Upravo u blizini Klisa Mislav je dao sagraditi i prvu poznatu zadužbinu hrvatskih vladara – crkvu sv. Jurja na Putalju. U vrijeme Mislavove vladavine zabilježen je prvi poznati sukob Hrvata s Venecijom koja se u to doba, pod okriljem Bizanta, počela uzdizati kao vodeći trgovački posrednik između Istoka i Zapa- 33 34 35 36 37 MGH, SS rer. Germ., Annales, 158; Documenta, dok. 171, 21, str. 327; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 18. MGH, SS rer. Germ., Annales, 161; Documenta, dok. 171, 21, str. 328; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 18. MGH, SS rer. Germ., Annales, 151; Documenta, dok. 171, 21, str. 322; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 17. MGH, SS rer. Germ., Annales, 151; Documenta, dok. 171, 21, str. 322; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 17. MGH, SS rer. Germ., Annales, 155; Documenta, dok. 171, 21, str. 325; N. Klaić, Izvori, dok. 10, str. 18. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 45 da. Glavni su uzrok tih sukoba bili pljačkaški prepadi hrvatskih i osobito neretvanskih gusara na mletačke trgovačke brodove koji su, koristeći kretanje morskih struja u Jadranu i mnogobrojne otoke koji su pružali zaštitu od iznenadnih udara bure, prilikom povratka s Istoka plovili duž istočnojadranske obale. Sudeći prema pregovorima koje je 830. vodila s neretvanskim poslanikom38 Venecija je pitanje slobodne plovidbe isprva nastojala riješiti mirnim putem. No kako su se ti napori pokazali uzaludnima, mletački dužd Petar Tradonik (tal. Pietro Tradonico, 836–864) odlučio je pribjeći sili. Njegov pohod 839. s ciljem osiguranja pomorske komunikacije koja je bila od životne važnosti za mletačku trgovinu naposljetku je ipak prošao bez sukoba. Pristigavši do Sv. Martina u Poljicima dužd je prvo sklopio mir s hrvatskim knezom Mislavom, a odmah potom, uputivši se do neretvanskih otoka, i s neretvanskim knezom Družakom (Drosaicus). Sklopljeni je mir s Družakom, međutim, »malo vrijedio«39 zbog čega je dužd već iduće godine ponovno udario na Neretvane, ali je tom prigodom pretrpio težak poraz izgubivši više od stotinu svojih ljudi.40 Moguće rasplamsavanje mletačko-neretvanskog sukoba spriječila je pojava Arapa koji su 841., prigodom svoje prve provale u Jadran, spalili Osor i Ankonu, dok su iduće godine, u bitki kod Suska, porazili mletačku flotu.41 Kako je trgovački put Venecija – Carigrad sada bio ozbiljno ugrožen – Arapi su u međuvremenu osvojili Kretu i započeli s osvajanjem Sicilije – Venecija je tijekom narednih dvadesetak godina bila u potpunosti zaokupljena ovim problemom koji je odvratio njezinu pažnju od istočne obale Jadrana. Negdje u to doba novim je hrvatskim knezom postao Trpimir (o. 840–864) po kojem je hrvatska vladarska dinastija u historiografiji prozvana Trpimirovići. Iako je i on poput svojih prethodnika priznavao franačku vrhovnu vlast, ista je, tijekom dvadesetogodišnjeg razdoblja unutarnjih borbi između nasljednika Karla Velikog i nestanka jedinstvenog carstva (843), uvelike oslabila. Ovo slabljenje pritom najbolje potvrđuje činjenica da Trpimir u svojoj znamenitoj darovnici – koja predstavlja najstariji hrvatski diplomatički spomenik i u kojoj se hrvatsko ime prvi put spominje u pisanim vrelima – svoju vlast ne legitimira carskom milošću već Božjom pomoći (dux Chroatorum iuvatus munere divino).42 Istupajući od samog početka svoje vladavine kao stvarno neovisan vladar Trpimir je oko 846. iz nepoznata razloga došao u sukob s Bizantom. Pobjedu koju je izvojevao u ratu protiv »naroda Grka« – vjerojatno susjednih dalmatinskih gradova ili bizantske vojne ekspedicije – zabilježio je neposredni svjedok tog događaja, znameniti saski 38 Giovanni Diacono, Istoria Veneticorum, priredio i preveo na talijanski Luigi Andrea Berto, Istituto storico italiano per il Medioevo, Bologna 1999. (dalje: Ivan Đakon), knj. II, gl. 40, str. 120; Documenta, dok. 174, 1, str. 335; N. Klaić, Izvori, dok. 11, str. 19. 39 Ivan Đakon, knj. II, gl. 49, str. 122; Documenta, dok. 174, 4, str. 336; N. Klaić, Izvori, dok. 11, str. 19. 40 Ivan Đakon, knj. II, gl. 49, str. 122; Documenta, dok. 174, 4, str. 336. 41 Ivan Đakon, knj. II, gl. 51, str. 124; Documenta, dok. 179, 2, str. 355; dok. 179, 3, 3, str. 356; N. Klaić, Izvori, dok. 16, str. 23. 42 Documenta, dok. 2, str. 3–6; Šišić, Priručnik, dok. 6a, str. 193; Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: CD), sv. 1, priredili Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović, Zagreb 1969., dok. 3, str. 3–8; N. Klaić, Izvori, dok. 13, str. 20–21. 46 Nova zraka u europskom svjetlu benediktinac Gotšalk (Gottschalk).43 Izložen progonima zbog svog učenja o predestinaciji Gotšalk je, bježeći širom Europe pred svojim protivnicima, upravo u to doba boravio na dvoru hrvatskog vladara kojega on oslovljava kraljevskom titulom. Je li ovaj sukob na neki način bio povezan s napadom hrvatskog brodovlja na samo središte mletačkog dukata, koji se također zbio oko 846. kada su »Slaveni [...] opljačkali tvrđavu Caorlea«44 nije moguće pouzdano ustvrditi. Vojna moć Trpimirove Hrvatske bila je potvrđena i uspješnim suzbijanjem napada bugarskog kana Borisa (852–889) koji je negdje nakon 852. provalio u Hrvatsku ali »ne mogavši ništa učiniti, zaključi s njima mir, obdarivši Hrvate i primivši od Hrvata darove«.45 Rižinice – natpis kneza Trpimira Na mjestu nekadašnje antičke ville rustice i starokršćanskog samostanskog kompleksa osnovan je sredinom 9. st. na poticaj kneza Trpimira prvi poznati benediktinski samostan na hrvatskom prostoru. Od ostataka kamenog liturgijskog namještaja koji je krasio unutrašnjost crkve 1891. pronađen je i odlomak lijeve strane zabata oltarne pregrade s imenom kneza Trpmira – PRO DVCE TREPIME[ero] (…za kneza Trpimira…). (©Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, snimio Zoran Alajbeg) Ovaj uspon Hrvatske sredinom 9. st. bio je popraćen i istodobnim učvršćivanjem kršćanstva na području pod vlašću hrvatskih vladara. Dolazak benediktinaca, koje je Trpimir doveo u novoizgrađeni samostan u Rižinicama podno Klisa kao i osnivanje Ninske biskupije, prve biskupije osnovane na hrvatskom području oko 864. godine u tom su pogledu bili od nemalog značaja. Spomenuta Trpimirova darovnica koja se tradicionalno datirala u 852. – iako neki elementi datacije upućuju kako je nastala između 841. i 842. – svjedoči o Trpimirovim dobrim odnosima sa splitskom Crkvom kojoj je darovao crkvu sv. Jurja na Putalju nastojeći možda na taj način, preko dalmatinskog episkopata, prevladati političku podvojenost između bizantskih gradova na obali i hrvatskog zaleđa. Stvaranje neovisne hrvatske kneževine Kneza Trpimira, koji je imao tri sina – Petra, Zdeslava i Muncimira – na prijestolju je naslijedio Domagoj (864–876) koji nije bio član obitelji Trpimirovića. S obzirom na tu okolnost za pretpostaviti je kako se Domagojev dolazak na vlast nije zbio mirnim putem i kako su upravo ti unutarnji nemiri mletačkom duždu Ursu Particijaku (Orso Participazio, 864–881) poslužili kao povod da 865., s ciljem zaštite mletačkih interesa, udari na Hrvatsku. Sam tijek pohoda nije pobliže poznat ali je dužd očito uspio ostvariti svoj cilj budući da je Domagoj bio prisiljen zatražiti primirje i uime jamstva predati taoce.46 43 Lovre Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru Kneza Trpimira, Bogoslovska smotra, sv. 4, Zagreb 1932., 8; N. Klaić, Izvori, dok. 14, str. 22. 44 Ivan Đakon, knj. II, gl. 51, str. 124; Documenta, dok. 182, 1, str. 363. 45 DAI, gl. 31, str. 82, 268–269; VIJ 2, str. 43–44; Documenta, dok. 180, 3, str. 360; N. Klaić, Izvori, dok. 14, str. 22. 46 Ivan Đakon, knj. III, gl. 2, str. 130; Documenta, dok. 182, 3, str. 364; N. Klaić, Izvori, dok. 17, str. 24. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 47 No, događaji koji su uslijedili ubrzo potom onemogućili su Veneciju da u potpunosti iskoristi ovaj uspjeh dok su Hrvatskoj širom otvorili vrata prema stvarnoj samostalnosti. Pokušaj Arapa da se nakon stjecanja uporišta na zapadnoj obali Jadrana sada prebace i na istočnu obalu, zbog čega su 866. i opsjeli Dubrovnik, izazvao je odgovor novog bizantskog cara Bazilija I. (867–886). Odlučan u namjeri da obnovi nekadašnju moć Bizanta on se spremno odazvao dubrovačkom pozivu te je u pomoć opsjednutom gradu uputio veliku flotu od stotinu brodova pod zapovjedništvom admirala Nicete Orifa.47 Uspjeh ekspedicije bio je potpun – arapska flota bila je prisiljena na povlačenje dok je u dalmatinskim gradovima obnovljena bizantska vlast koju su priznale i sklavinije južno od rijeke Neretve. Istovremeno, na Jadranu su se ponovno, nakon statusa quo uspostavljenog Aachenskim mirom, sudarili interesi Bizanta i Franačke. Iako su obje strane bile zainteresirane da osvajanjem saracenskog uporišta Barija otklone islamsku prijetnju iz južne Italije, njihove prikrivene pretenzije da nakon pobjede sami zagospodare gradom spriječile su zajedničku akciju. Brodovlje potrebno za opsadu Ludovik II. (885–871) je stoga zatražio od svoga vazala, kneza Domagoja, te je uz sudjelovanje hrvatske mornarice, početkom 871., Bari napokon bio osvojen. Uvučen na taj način u sukob dviju velesila Domagoj se gotovo istog trenutka suočio s iznenadnim bizantskim osvetničkim pohodom. U vrijeme dok se hrvatsko brodovlje još nalazilo pod Barijem bizantski car Bazilije je – želeći prisiliti Hrvate na povratak i na taj način spriječiti pad grada u franačke ruke – jedan pljačkaški prepad neretvanskih gusara iskoristio kao povod za novu akciju na istočnoj obali Jadrana. Naime kada su neretvanski gusari zarobili papine poslanike koji su se vraćali s Carigradskoga crkvenog sabora, bizantska flota napala je ne samo neretvansku oblast, koju je tom prigodom i podložila bizantskoj vlasti već je opljačkala i hrvatsko priobalje.48 Iako pad Barija nije značio i prestanak arapskih provala – nova je provala uslijedila već u svibnju 872. kada su Arapi s otoka Krete oplijenili dalmatinske gradove49 – Domagoj nije oklijevao ući u sukob s Venecijom u kojoj je gledao svog glavnog neprijatelja. Sukobi koji su otpočeli još iste godine, kada je jedna hrvatska lađa u blizini Piranskog zaljeva napala mletačku lađu i poubijala njezinu posadu,50 nisu prestajali sve do njegove smrti. Okončanju neprijateljstva nije pomoglo čak ni posredovanje pape Ivana VIII. (872–882) čiji poziv »slavnom knezu« Domagoju (Domagoi duci glorioso) da primiri svoje podanike, čija nedjela sramote i njegovo ime, nije naišao na odaziv.51 Zbog ovog izrazito neprijateljskog stava prema Veneciji Domagoja su kasniji mletački kroničari i prozvali »najgorim knezom Slavena« (pessimus Sclavorum dux).52 47 DAI, gl. 29, str. 65–66, 246–247; Documenta, dok. 179, 1, str. 342–343; N. Klaić, Izvori, dok. 16, str. 23–24. 48 Documenta, dok. 181, 2, str. 361–362. 49 Ivan Đakon, knj. III, gl. 7, str. 132; Documenta, dok. 182, 4, str. 365. 50 Ivan Đakon, knj. III, gl. 7, str. 134; Documenta, dok. 182, 5, str. 365–366; N. Klaić, Izvori, dok. 17, str. 25. 51 Documenta, dok. 3, str. 6; Šišić, Priručnik, dok. 7e, str. 201–202; CD 1, dok. 8, str. 11–12; N. Klaić, Izvori, dok 18, str. 26. 52 Ivan Đakon, knj. III, gl. 16, str. 138; Documenta, dok. 182, 6, str. 366; N. Klaić, Izvori, dok. 17, str. 25. 48 Nova zraka u europskom svjetlu Unatoč tome što se Bizantsko Carstvo nije uplitalo u ovaj hrvatsko-mletački sukob niti je, nakon spomenutoga kaznenog pohoda, ulazilo u otvoreni sukob s hrvatskim knezom, ono je ipak – kao zaštitnik Trpimirovića – predstavljalo trajnu prijetnju Domagojevoj vlasti. S obzirom na kasniji tijek događaja, odnosno bizantsku ulogu u dovođenju Zdeslava na hrvatsko prijestolje, nema gotovo nikakve sumnje kako je Carigrad morao biti umiješan u neuspješnu urotu protiv Domagoja koju su, oko 874., organizirali Trpimirovići ili njihovi pristaše.53 Neposredno pred sam kraj svoje vladavine Domagoj je bio uvučen u novi dinastički sukob koji je nakon smrti cara Ludovika II. (875) izbio između Karolinga, i s kojim se obično povezuje napad hrvatskog brodovlja na istarske gradove Umag, Sipar, Novigrad i Rovinj. Činjenica da su se Hrvati tom prigodom opasno približili granicama samoga mletačkog dukata, morala je naravno izazvati zabrinutost i odgovor Venecije koja je u protuudaru porazila ovo hrvatsko brodovlje, da bi neposredno potom dužd Urso Particijak »sa Slavenima sklopio mir i slogu«.54 Smrt kneza Domagoja, koji je najvjerojatnije umro prije sklapanja ovog mira i kojeg su na prijestolju naslijedili njegovi poimenice nepoznati sinovi, pružila je prognanim Trpimirovićima novu priliku da povrate izgubljeno prijestolje. Uživajući bizantsku potporu Trpimirov se sin Zdeslav 878. vratio iz Carigrada u Hrvatsku te je, bez većih poteškoća »prigrabio kneževinu Slavena i potjerao sinove kneza Domagoja u progonstvo«.55 Uklonivši tako i posljednju prepreku koja je stajala na putu potpune obnove bizantske vlasti nad istočnom obalom Jadrana Bazilije I. – preotevši prethodno Bari iz franačkih ruku (875) – napokon je ostvario svoj cilj i obnovio granice Carstva kakve su bile u doba Justinijana. Kako bi osigurao trajan mir između bizantskih gradova i vladara u njihovu zaleđu on je možda upravo tom prigodom i odredio da se godišnji porez, koji su gradovi do tada plaćali strategu u Zadru, ubuduće plaća vladarima Hrvatske, Huma (Zahumlja) i Travunije. Najveći dio toga poreza u iznosu od 710 zlatnika pritom je pripao hrvatskom vladaru, dok su druga dvojica trebala dobivati po skromnih 36 zlatnika.56 Koliko se ova odluka za Bizant pokazala dugoročno učinkovitom posredno svjedoče sama vrela u kojima tijekom narednih stotinu i pedeset godina nije zabilježen nijedan napad hrvatskih vladara na dalmatinske gradove. Ovoj je carevoj odluci prethodio i preustroj bizantske vlasti u Dalmaciji koja je – u skladu s procesom uspostave novog, tematskog uređenja u Carstvu – bila uzdignuta na razinu teme. U historiografiji pritom postoje različita mišljenja o dataciji ovoga preustroja kojega jedni stavljaju u početak 840-ih, a drugi u početak 870-ih. Odnos novoga hrvatskog kneza prema Bizantu bio je unaprijed određen činjenicom da je na vlast došao kao bizantski štićenik. No u zemlji koja je tradicionalno bila okrenuta prema Zapadu nova, probizantska politika bila je unaprijed osuđena na neuspjeh. Odgovor nezadovoljnika uslijedio je već u proljeće iduće godine kada 53 Šišić, Priručnik, dok. 7e, str. 201; CD 1, dok. 7, str. 10. Ivan Đakon, knj. III, gl. 14, str. 134, gl. 16, str. 138; Documenta, dok. 182, 6, str. 366; N. Klaić, Izvori, dok. 17, str. 25. 55 Ivan Đakon, knj. III, gl. 21, str. 140; Documenta, dok. 185, str. 373; N. Klaić, Izvori, dok 19, str. 26. 56 DAI, gl. 30, str. 80, 264–265; Documenta, dok. 184, str. 371–373; N. Klaić, Izvori, dok. 20, str. 27. 54 Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 49 Pismo pape Ivana VIII. Branimiru Pismo pape Ivana VIII. upućeno »dragom sinu Branimiru« predstavlja papin odgovor na pismo koje mu je prethodno, po svećeniku Ivanu, uputio novi hrvatski knez izrazivši papi vjernost i želju za povratak »u krilo svete Apostolske stolice«. (Izvor fotografije: Josip Bratulić – Stjepan Damjanović, Hrvatska pisana kultura: izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća, sv. 1, VIII.–XVII. stoljeće, Križevci 2005., 46) je »neki Slaven imenom Branimir«, nakon Zdeslavova ubojstva, zasjeo na hrvatsko prijestolje.57 Priznavši isprva vrhovnu vlast franačkog cara Karla III. (881–888), posljednjega franačkog vladara koji je uspio ovladati cijelim nekadašnjim Carstvom Karla Velikoga, Branimir (879. – o. 892) je stvarni oslonac i potvrdu svoje vlasti ipak zatražio od Svete Stolice. Odmah po dolasku na vlast on se stoga i obratio papi Ivanu VIII. iznijevši mu, uz iskaz svoje osobne vjernosti i pokornosti, želju da obnovi veze sa Svetom Stolicom. Neočekivanu prigodu da učvrsti jurisdikciju Rima na istočnoj obali Jadrana, ugroženu bizantskom ekspanzijom u vrijeme cara Bazilija, papa nije kanio propustiti. U pismu kojeg mu je uputio 7. lipnja 879. papa je obavijestio Branimira kako je na misi u crkvi sv. Petra u Rimu, održanoj na dan Uzašašća (21. svibnja) blagoslovio njega i njegov narod kako bi mogao »spašen tijelom i dušom sretno i 57 50 Ivan Đakon, knj. III, gl. 25, str. 142; Documenta, dok. 187, str. 374; N. Klaić, Izvori, dok. 21, str. 27. Nova zraka u europskom svjetlu sigurno vladati zemaljskom kneževinom«.58 Ovo je priznanje vladarske neovisnosti kneza Branimira ujedno predstavljalo i posredno priznanje državne neovisnosti Hrvatske kneževine. Kako je Branimirovo stavljanje pod zaštitu Svete Stolice značilo i uspostavu papinske jurisdikcije nad Crkvom u Hrvata, Ivan VIII. se istoga dana posebnim pismom obratio i »svim časnim svećenicima i svemu narodu«, izrazivši svoje veselje zbog njihova povratka u krilo Svete Rimske Crkve,59 kao i novoizabranom ninskom biskupu Teodoziju, potvrdivši njegov izbor i nalažući mu da potvrdu biskupske časti traži isključivo u Rimu,60 očito nastojeći na taj način preći preko metropolitanskih prava akvilejskog patrijarha. Nekoliko dana kasnije, 10. lipnja, papa se obratio i svećenstvu i stanovništvu dalmatinskih gradova pozivajući ih da se po običaju svojih predšasnika vrate apostolskom prijestolju sv. Petra te da, uz prijetnju izopćenjem, biskupsko posvećenje i palij, po starom običaju, prime iz Rima.61 No kako su odnosi između Rima i Carigrada u to doba bilo ozbiljno narušeni kratkotrajnim crkvenim raskolom (Focijev raskol, 867–869/870), papin poziv nije mogao naići na odaziv. Okončanjem raskola i svrgavanjem Focija s časti carigradskog patrijarha (886) prilike su se međutim iz temelja izmijenile i u takvim okolnostima zamisao o obnovi jedinstvene crkvene pokrajine više nije bila neostvariva. Prva prigoda za to ukazala se oko 886. kada je umro dotadašnji splitski nadbiskup Marin. Upražnjenu nadbiskupsku stolicu splitsko je svećenstvo tada ponudilo ninskom biskupu Teodoziju koji je, vjerojatno uz Branimirovo odobrenje, preuzeo upravu nad splitskom Crkvom. Iako Teodozijeva odluka da ga za nadbiskupa posveti akvilejski patrijarh te da, protivno kanonskim propisima, pod svojom upravom zadrži i Ninsku biskupiju nije mogla naići na odobravanje pape Stjepana VI. (896–897), njegova je reakcija bila pomirljiva. Ne želeći ugroziti tek uspostavljenu jurisdikciju nad Hrvatskom papa je prihvatio Teodozijevo objašnjenje kako je Splitsku nadbiskupiju preuzeo zato da obnovi salonitansku Crkvu obećavši mu nadbiskupski palij, uz uvjet da dođe po njega u Rim.62 Je li se Teodozije odazvao papinu pozivu nije poznato, no, u svakom slučaju, njegova je skora smrt označila kraj ovog kratkotrajnog crkvenog jedinstva s obzirom na to da su i ninska i splitska Crkva potom izabrale svaka svog poglavara. Otprilike u isto vrijeme Venecija je bitki kod Makarske 887. pretrpila svoj najteži poraz u borbi s Neretvanima. Nastojeći otkloniti stalnu gusarsku prijetnju kojoj su bili izloženi mletački trgovački brodovi novoizabrani dužd Petar I. Kandijan (Pietro Candiano) osobno je 887. poveo pohod protiv neretvanskih gusara, ali je tom pri- 58 Documenta, dok. 5, str. 8–9; Šišić, Priručnik, dok. 7g, str. 202–203; CD 1, dok. 11, str. 14–15; N. Klaić, Izvori, dok. 21, str. 28; Mirjana Matijević Sokol, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split 1990., 34–35. 59 Documenta, dok. 6, str. 9–10; Šišić, Priručnik, dok. 7i, str. 205; CD 1, dok. 10, str. 13; Mirjana Matijević Sokol, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split 1990., 41–42. 60 Documenta, dok. 8, str. 12; Šišić, Priručnik, dok. 7h, str. 204; CD 1, dok. 12, str. 15–16; Mirjana Matijević Sokol, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split 1990., 37–38. 61 Documenta, dok. 7, str. 10–11; Šišić, Priručnik, dok. 7j, str. 205–207; CD 1, dok. 13, str. 16–17; Mirjana Matijević Sokol, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split 1990., 46–49. 62 Documenta, dok. 9, str. 13–14; Šišić, Priručnik, dok. 7n, str. 209–210; dok. 7o, str. 210; CD 1, dok. 17, str. 20–21; dok. 18, str. 21–22. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 51 godom izgubio i bitku i život.63 Jedini pohod koji je Venecija nakon toga tijekom Natpis kneza Muncimira cijelog 10. st. poduzela na istočnoj obali Jadrana bio je onaj iz 948. kada je dužd Petar iz Uzdolja kod Knina III. Kandijan (942–959) prisilio Neretvane na sklapanje mira.64 Natpis na arhitravu i zabatu oltarne Činjenica da se ime kneza Branimira spominje na čak šest kamenih natpisa – riječ je o ostacima kamenoga crkvenog namještaja pronađenima u Šopotu, Ninu, Muću, Ždrapnju, Otresu i Lepurima – svjedoči ne samo o intenzivnoj graditeljskoj djelatnosti već i o gospodarskom prosperitetu kojeg je Hrvatska uživala tijekom njegove vladavine. Od spomenutih natpisa svakako treba izdvojiti onaj iz Šopota kod Benkovca na kojem se Branimir spominje kao »knez Branimir, vojvoda Hrvata« (BRANIMIRO COM/es/ DUX CRUATORVM COGIT/avit/)65 što predstavlja najstariji spomen nekoga hrvatskog vladara i nacionalnog imena na jednom kamenom natpisu. Najmlađi je Trpimirov sin, Muncimir (o. 892. – o. 910), na očinsko prijestolje zasjeo nešto prije 892. kada ga nalazimo kako donosi presudu u sporu između ninskog biskupa Aldefrede i splitskog nadbiskupa Petra (II.). Predmet spora bila je crkva sv. Jurja na Putalju koju je Trpimir poklonio tadašnjem splitskom nadbiskupu Petru (I.) no koju je ninski biskup, na čijem se području crkva nalazila, kasnije preoteo pod izgovorom da je ista splitskom nadbiskupu bila dana samo na doživotno uživanje. Zamoljen od nadbiskupa Petra (II.) da splitskoj Crkvi vrati otetu crkvu Muncimir je, saslušavši obje strane, naposljetku presudio u njezinu korist i potvrdio joj Trpimirovu darovnicu.66 Uspon Hrvatske započet tijekom prethodnih desetljeća, nastavio se i za Muncimirove vladavine. Njegova titula princeps iz 895., zabilježena na kamenom arhitravu 63 Ivan Đakon, knj. III, gl. 33, str. 146; Documenta, dok. 188, str. 374–375; N. Klaić, Izvori, dok. 22, str. 28–29. 64 Ivan Đakon, knj. IV, gl. 6, str. 158; Documenta, dok. 204, str. 399–400; N. Klaić, Izvori, dok. 35, str. 45. 65 Vedrana Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996., 66. 66 Šišić, Priručnik, dok. 6b, str. 195–197; Documenta, dok. 12, str. 14–17. 52 Nova zraka u europskom svjetlu pregrade otkriva kako je knez Muncimir (PRINCEPS MUNCIMYR) 895. dao obnoviti predromaničku crkvu koja se nalazila u sklopu vladarskog posjeda u Uzdolju. Prema novovjekovnoj lokalnoj tradiciji crkva je bila posvećena sv. Luki, iako se može pretpostaviti kako je, ustvari, riječ o crkvi sv. Ivana koja se spominje u jednom dokumentu iz sredine 15. st. (©Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, snimio Zoran Alajbeg) oltarne pregrade nađenom u crkvi sv. Luke u Uzdolju kod Knina,67 svjedoči o rastućoj moći i samosvijesti hrvatskih vladara koji su do tada redovito koristili manje uzvišenu titulu dux. Snagu Muncimirove Hrvatske potvrđuje i njegovo miješanje u unutarnje prilike u Srbiji gdje se između članova vladajuće dinastije tijekom 890-ih vodila bespoštedna borba za vlast. Neki od prognanih srpskih pretendenata svoje su utočište našli upravo kod Muncimira koji je prvo (oko 891) pomogao Petru Gojnikoviću da se domogne vlasti i protjera svoje bratiće Prvoslava, Brana i Stjepana da bi potom (oko 895) podržao i neuspješan Branov pokušaj povratka na vlast.68 Tomislav i njegovi nasljednici Dolazak Mađara (Ugra), koji su krajem 9. st. pristigli na prostor Karpatskog bazena i jačanje Bugara, koji su u doba kneza Simeona (893–927) ozbiljno zaprijetili prevlasti Bizanta na Balkanu u prvi tren nisu ugrožavali Hrvatsku. No vrlo brzo prilike su se promijenile i već za vladavine Muncimirova nasljednika Tomislava (o. 910. – o. 928), koji se u izvorima prvi put spominje 914.,69 Hrvati su došli u sukob s oba ova naroda. Negdje na početku svoje vladavine Tomislav se prvo sukobio s Mađarima čiji su pljačkaški pohodi – nakon nestanka Donjopanonske kneževine kneza Braslava, koji je oko 898. poginuo u borbama s Mađarima – očito zahvatili i rubni dio hrvatskog prostora. Prema Ljetopisu popa Dukljanina, jedinom izvoru koji donosi vijest o tim sukobima, kralj Ugra imenom Atila pokušao je svladati Tomislava ali je »kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnoge borbe i uvijek ga natjerao u bijeg«.70 Ovaj opis sačuvan u obliku narodne predaje nije moguće doslovno prihvatiti no njegova je suština, tj. uspomena na Tomislavove borbe s Mađarima, najvjerojatnije vjerodostojna. Iako je u historiografiji općeprihvaćeno mišljenje kako je uspješno suzbijanje mađarskog prodora bilo popraćeno i širenjem granica hrvatske države preko Gvozda neki izvori – poput Trpimirove darovnice i geografije wesseškoga kralja Alfreda Velikog (871–899) – upućuju na zaključak kako je do tog prostornog širenja možda došlo i nekoliko desetljeća ranije. Svoju vojnu moć Tomislav je potvrdio i desetak godina kasnije prigodom sukoba s bugarskim carem Simeonom. Zajedno s humskim knezom Mihaelom Viševićem i srpskim knezom Zaharijom i Tomislav je pristao uz Bizant koji je, nemoćan da se vlastitim snagama odupre rastućem bugarskom pritisku, u savez protiv Bugara nastojao uvući i vladare susjednih balkanskih sklavinija. Svjestan činjenice da neće moći ozbiljnije ugroziti Carigrad dok mu sleđa prijete bizantski saveznici Simeon nije imao drugog izbora negoli prethodno obračunati s njima. Prvi na udaru bio je srpski knez Zaharija koji je nakon pretrpljenog poraza pobjegao u Hrvatsku dok je njegova zemlja bila pripojena Bugarskoj. Velika bugarska vojska pod zapovjedništvom vojvode Alogobotura potom je udarila i na Hrvatsku, ali je u bitki koja se odigrala na nepo67 Šišić, Priručnik, dok. 13, str. 124; Vedrana Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996., 156. 68 DAI, gl. 32, str. 86, 274–275; Documenta, dok. 190, str. 375–376. 69 Toma, gl. XIII, str. 53–55; N. Klaić, Izvori, dok. 29, str. 37–38. 70 LJPD, gl. XII, str. 57–58; N. Klaić, Izvori, dok. 23, str. 29. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 53 znatom bojištu pretrpila katastrofalan poraz.71 Sudeći prema šutnji vrela rat izgleda nije bio nastavljen dok je mir između sukobljenih strana sklopljen tek nakon smrti cara Simeona kada je njegov sin i nasljednik Petar I. (927–969), na inicijativu pape Ivana X. (914–928), zaključio mir s Hrvatskom a zatim i s Bizantom.72 Neposredno po završetku ovog sukoba Tomislav se, kao prvi od hrvatskih vladara, u spisima papinske kancelarije oslovljava kraljevskom titulom. U pismu kojeg mu je uputio nešto prije održavanja crkvenog sabora u Splitu 925. papa Ivan X. naziva Tomislava »kraljem Hrvata« (rex Croatorum).73 Kada je i pod kojim okolnostima Tomislav uzeo kraljevski naslov i je li uopće bio formalno okrunjen za kralja nije moguće ustvrditi. Unatoč tome Tomislava se ipak može označiti kao prvoga hrvatskog kralja u prilog čemu govori i činjenica da od toga doba hrvatski vladari redovito nose kraljevsku titulu. Budući da se u dataciji zaključaka spomenutog sabora Tomislav spominje kao »konzul u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije«74 izgleda kako su njegovu vlast u to doba priznavali i dalmatinski gradovi. Kada se i kako to dogodilo također nije poznato no prevladava mišljenje da je Bizant, pritiješnjen bugarskom prijetnjom, dalmatinske gradove predao na upravu svom savezniku, hrvatskom vladaru, zadržavši i dalje nad njima vrhovnu vlast. Da su ovi u to doba doista bili pod upravom hrvatskog vladara neizravno potvrđuje i činjenica kako upravo tada dolazi do stvaranja jedinstvene crkvene pokrajine što bi svakako bilo teško ostvarivo da Hrvatska i dalmatinski gradovi nisu bili u određenoj političkoj zajednici. Inicijativa za sazivanje zajedničkog crkvenog sabora na kojem bi se raspravljalo o uspostavi nove crkvene pokrajine došla je od strane kralja Tomislava, humskog kneza Mihaela Viševića i dalmatinskih biskupa koji su se s tom molbom i obratili papi Ivanu X. Spremno udovoljivši njihovoj molbi, papa je glavnu svrhu sabora ipak vidio u suzbijanju slavenskog bogoslužja i glagoljice strahujući kako bi se tim putem moglo proširiti neko krivovjerje ili bizantski utjecaj. Zbog toga je, odgovarajući na njihovo pismo, kralja Tomislava i kneza Mihaela, kao i »sve župane, svećenike i cijeli narod, koji boravi u slavenskoj zemlji i u Dalmaciji« pozvao da u liturgiji ne koriste »barbarski ili slavenski jezik«75 dok je dalmatinske biskupe prekorio zbog toga što se »po njihovim biskupijama zbog njihova nemara širi neka doktrina koje nema u svetim knjigama«, a koju on sam naziva »Metodova doktrina«.76 Crkveni sabor koji je održan u Splitu 925. najveću je pažnju, unatoč papinoj želji, posvetio pitanju izbora poglavara novoustanovljene crkvene pokrajine. Glavna se borba pritom vodila između splitskog nadbiskupa Ivana, nasljednika nekadašnje Salonitanske metropolije, ninskog biskupa Grgura, poglavara Crkve u Hrvata i za71 DAI, gl. 32, str. 87, 276–277; VIJ 2, str. 56; Documenta, dok. 197, 4, str. 392; N. Klaić, Izvori, dok. 23, str. 30. 72 Historia Salonitana Maior (dalje: HSM), priredila Nada Klaić, Beograd 1967., 105; Documenta, dok. 199, str. 394. 73 HSM, str. 96; Šišić, Priručnik, dok. 83, str. 216; CD 1, dok. 24, str. 34; N. Klaić, Izvori, dok. 24, str. 31. 74 HSM, str. 98; Šišić, Priručnik, dok. 81, str. 218; CD 1, dok. 23, str. 32, bilj. 1; N. Klaić, Izvori, dok. 24, str. 30. 75 Documenta, dok. 149, b, str. 189–190; Šišić, Priručnik, dok. 83, str. 217; CD 1, dok. 24, str. 33–35; N. Klaić, Izvori, dok. 24, str. 31–32. 76 Documenta, dok. 149, a, str. 188–189; Šišić, Priručnik, dok. 82, str. 215; CD 1, dok. 22, str. 28–30; N. Klaić, Izvori, dok. 24, str. 31. 54 Nova zraka u europskom svjetlu Pismo pape Ivana X. kralju Tomislavu Sačuvan u rukopisima djela koje je Daniele Farlati († 1773) nazvao Historia Salonitana maior prijepis pisma pape Ivana X. upućenog »dragom sinu Tomislavu, kralja Hrvata« (dilecto fili Tamisclao, regi Coruatorum) predstavlja jedno od rijetkih sačuvanih pisanih vrela u kojima se izrijekom spominje ime ovoga hrvatskog vladara. (Izvor fotografije: Historia Salonitana maior, priredila Nada Klaić, Beograd 1967., sl. 40, fol. 626v) darskog biskupa Formina, crkvenog poglavara dalmatinske političke metropole. Najvažnija odluka sabora stoga je i bila ona o izboru splitskog nadbiskupa za metropolita nove crkvene pokrajine, popraćena obrazloženjem kako ona crkva i grad gdje počivaju kosti sv. Dujma »ima nad svim crkvama ove pokrajine prvenstvo«.77 No ova odluka nije bila i jedina koja je išla na štetu ninskog biskupa. Protiv njega je naime bila uperena i odluka o zabrani osnivanja biskupija u malim mjestima, kako biskupsko dostojanstvo zbog toga ne bi gubilo na ugledu, čime je izravno bila 77 HSM, str. 99; Documenta, dok. 149, 2, str. 190–191; Šišić, Priručnik, dok. 84, str. 218; CD 1, dok. 23, str. 31; N. Klaić, Izvori, dok. 25, str. 33. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 55 dovedena u pitanje čak i sama opstojnost Ninske biskupije. Problemu slavenskog bogoslužja sabor nije posvetio osobitu pažnju. Jedina odluka koja je s time u vezi donesena bila je osim toga relativno blaga prema glagoljašima koji, osim zabrane promicanja u više redove, nisu bili izloženi oštrijim mjerama. Ista je odluka, štoviše, dopuštala da glagoljaši, u slučaju nedostatka latinskih svećenika i uz papino odobrenje, mogu vršiti svećeničku službu.78 Nezadovoljan glavnim zaključcima sabora ninski je biskup Grgur prosvjedovao kod pape koji je stoga i donio odluku o sazivanju novog sabora na kojemu bi se ponovno raspravljalo o spornim odlukama. Na drugom je crkvenom saboru održanom u Splitu 928. Grgur doživio potpuni poraz. Osim što je potvrdio odluku o izboru splitskog nadbiskupa za metropolita nove crkvene pokrajine sabor je također donio i odluku o ukidanju Ninske biskupije uz obrazloženje da ona »nije u staro doba imala biskupa«.79 Grguru, koji je tako ostao bez svoje biskupije, zauzvrat je bilo ponuđeno da preuzme jednu od tri ispražnjene biskupije – sisačku, skradinsku ili delmitansku (?) (Delminiensis) – ili »ako teži za ogromnim teretom biskupske časti, i nije zadovoljan s jednom biskupijom, neka preuzme službu svih triju biskupija, sebi a i njima na propast«.80 Što se poslije toga dešavalo sa Grgurom i je li preuzeo Skradinsku biskupiju, kako mu je to u potvrdi saborskih zaključaka naložio papa Lav VI. (928),81 nije poznato. O nekolicini hrvatskih vladara koji su naslijedili Tomislava sačuvane su tek rijetke vijesti. O Trpimiru II. (o. 928. – o. 935) i Krešimiru I. (o. 935. – o. 945) osim njihovih imena zna se samo to da su održali dotadašnju moć Hrvatske.82 Prilike su se uvelike izmijenile za vladavine Miroslava (o. 945. – 949) kada »u zemlji nasta raskol i razdor veliki«.83 Pobuna koju ju je protiv njega poveo ban Pribina vjerojatno je bila uzrokovana borbom za prijestolje s obzirom na to da je Miroslava, koji je tom prigodom bio ubijen, na prijestolju naslijedio njegov mlađi brat Mihael Krešimir II. (949–969). Osim što je pokazao kako u Hrvatskoj još uvijek nije bilo ustaljeno općeprihvaćeno načelo nasljeđivanja prijestolja ovaj je sukob otkrio i to da su banovi u to doba imali istaknutu ulogu u političkom životu zemlje, ulogu koju su zadržali sve do propasti dinastije. Prema suvremenom svjedočanstvu Konstantina Porfirogeneta u Hrvatskoj je tada postojao samo jedan ban koji je upravljao Gackom, Likom i Krbavom84 dok u kasnijem razdoblju, tijekom druge polovice 11. st., izvori potvrđuju postojanje više banova. Ovaj dinastički sukob između braće izazvao je, slično kao i u kasnijim slučajevima, tek prolazno slabljenje Hrvatske. Prilike u zemlji smirile su se već za vladavine samog Krešimira kojemu je Bizant, čini se, prepustio upravu nad svojim dalmatinskim gradovima. Na takav zaključak naime upućuje činjenica da je on raspolagao 78 HSM, str. 101; Documenta, dok. 149, 2, str. 192; Šišić, Priručnik, dok. 84, str. 219; CD 1, dok. 23, str. 32; N. Klaić, Izvori, dok. 25, str. 34. 79 Documenta, dok. 150, 1, str. 194–195. 80 HSM, str 104; Documenta, dok. 150, 1, str. 194–195; Šišić, Priručnik, dok. 86, str. 223; CD 1, dok. 26, str. 36–38; N. Klaić, Izvori, dok. 27, str. 35–36. 81 Documenta, dok. 150, 2, str. 196–197; CD 1, dok. 27, str. 38–39; Šišić, Priručnik, dok. 87, str. 224; N. Klaić, Izvori, dok. 28, str. 36–37. 82 DAI, gl. 31, str. 83, 268–269; N. Klaić, Izvori, dok. 32, str. 41. 83 DAI, gl. 31, str. 83, 268–269; Documenta, dok. 203, str. 398; N. Klaić, Izvori, dok. 34, str. 45. 84 DAI, gl. 30, str. 78, 262–263; Documenta, dok. 205, 1, str. 400; N. Klaić, Izvori, dok. 32, str. 41. 56 Nova zraka u europskom svjetlu zemljištem nekadašnjega zadarskog gradskog agera u sklopu kojeg se nalazio i posjed Diklo kojeg je darovao zadarskom samostanu sv. Krševana.85 Je li on svojoj vlasti podložio i Bosnu nije moguće pouzdano ustvrditi. Širenje vlasti hrvatskih vladara prema brdskom prostoru u zaleđu, o čemu svjedoči i smještaj dijela hrvatskih županija sredinom 10. st., moglo bi upućivati na vjerodostojnost vijesti iz Ljetopisa popa Dukljanina kako je Krešimir, sin Tišemira, osvojio »čitavu Bosnu«,86 no identifikacija ovog Krešimira s hrvatskim kraljem Krešimirom II. ipak ostaje upitna. Krešimirova žena Jelena, prva je poimence pouzdano poznata hrvatska kraljica čija je zadužbina, crkva sv. Stjepana na Otoku u Solinu, postala mauzolej hrvatskih vladara. Njezina nadgrobna ploča pronađena u predvorju crkve – s posvetnim natpisom u kojem se njezin muž Mihael (Krešimir) i sin Stjepan (Držislav) oslovljavaju kraljevskim naslovom – predstavlja osobito važno vrelo na temelju kojega je uspostavljena genealogija hrvatskih vladara 10. stoljeća.87 Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije Naslijedivši od svog oca konsolidirano i snažno kraljevstvo Stjepan I. Držislav (969– 997) silom prilika bio je uvučen u sukob bizantskog cara Bazilija II. (976–1025) i bugarsko-makedonskog velikaša Samuila koji je 976., zajedno sa svojom braćom, pokrenuo veliki protubizantski ustanak. Unatoč tome što je tijekom zadnje četvrtine stoljeća Samuilo gotovo nesmetano širio svoju vlast na Balkanu, koristeći višegodišnju Bazilijevu zauzetost borbama za prijestolje, Držislav je pristao uz Bizant. Zbog toga je zauzvrat, prema općeprihvaćenom mišljenju, bio imenovan eparhom, carskim namjesnikom u dalmatinskim gradovima i odlikovan titulom patricija dok je iz Carigrada primio i znakove kraljevske vlasti. »Iza Držislava ostali su njegovi sljedbenici«, koji su, kako piše Toma Arhiđakon, »imali naslov kraljeva Dalmacije i Hrvatske«.88 Osvojivši tijekom vremena najveći dio bizantskih balkanskih posjeda Samuilo je nakon bezuspješnog pokušaja osvajanja Ulcinja oko 997/998. opustošio cijelu Dalmaciju prodrijevši sve do Zadra, sjedišta teme Dalmacije. Kako ni ovaj pohod – tijekom kojeg nisu zabilježeni sukobi hrvatske i bugarske vojske – nije urodio značajnijim uspjehom Samuilo se naposljetku, preko Bosne i Raške, vratio kući u Makedoniju. Svjestan opasnosti koju je predstavljalo neriješeno pitanje nasljeđivanja prijestolja Držislav je još za života odlučio imenovati za suvladara jednog od trojice svojih sinova i na taj način spriječiti mogući dinastički sukob. Natpis s pluteja oltarne pregrade pronađenog u Kapitulu kod Knina – (Svetos)CLV DVX HROTORU(um) IN TE(m) PVS DIRZISCLAV DVCE(m) MAGNV(m) – svjedoči kako je izbor pritom pao na 85 CD 1, dok. 78, str. 105–106; Šišić, Priručnik, dok. 13a, str. 248–251; N. Klaić, Izvori, dok. 46, str. 56. LJPD, gl. XXIX, str. 73. 87 Šišić, Priručnik, dok. 17, str. 126–129; N. Klaić, Izvori, dok. 34, str. 45; Vedrana Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996., 131. 88 Toma, gl. XIII, str. 54–55; N. Klaić, Izvori, dok. 37, str. 46–47. 86 Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 57 najstarijeg sina Svetoslava čije se ime najvjerojatnije krije u zadnjem slogu djelomič- Natpis kralja Držislava iz Kapitula kod Knina no sačuvanog imena »kneza Hrvata« u »vrijeme Držislava velikog kneza«.89 Koliko su Držislavova strahovanja bila opravdana pokazalo se ubrzo nakon njegove smrti. Očito nezadovoljni očevom odlukom da svu vlast prepusti samo jednom od njih mlađa su se braća, Krešimir i Gojslav, pobunili protiv Svetoslava (997–1000) i zbacili ga s prijestolja. Nove unutarnje sukobe u Hrvatskoj Venecija je, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja tijekom 9. st., odlučila iskoristiti da napokon osvoji istočnu obalu Jadrana. Pod izlikom da »svoje« želi osloboditi plaćanja danka dužd Petar II. Orseolo (Pietro Orseolo, 991–1009) odazvao se molbama dalmatinskih prvaka da ih »oslobodi od bijesa Slavena« (tj. Hrvata)90 te je, na Spasovo (9. svibnja) 1000. krenuo u osvajački pohod. Uspjeh vojne bio je potpun. Svi gradovi od Osora do Dubrovnika priznali su mletačku vlast bez otpora, dok je svrgnuti kralj Suronja (kojega historiografija uglavnom poistovjećuje sa Svetoslavom) s duždom, kojeg je dočekao u Trogiru, sklopio savez predavši mu uime zaloga na čuvanje svog sina Stjepana.91 Unatoč mletačkoj podršci Svetoslav se nije uspio vratiti na prijestolje i njegova je daljnja sudbina nepoznata dok mu je sina Stjepana dužd odveo sa sobom u Venecije gdje ga je oženio svojom kćeri Hicelom. Kako se nedugo potom stariji duždev sin Oton oženio kćeri ugarskog kralja Stjepana I., a mlađi sin Ivan s nećakinjom bizantskog cara Bazilija II., dinastija Trpimirovića je, preko Orseola, stupila u rodbinske veze i s ugarskim Arpadovićima i s bizantskom carskom kućom. Okruženi sa svih strana zemljama koje im nisu bile sklone braća Krešimir III. (1000. – o. 1030) i Gojslav (1000. – o. 1020) tijekom gotovo cijele vladavine imali su vrlo ograničenu mogućnost djelovanja na vanjskopolitičkom planu. Njihov ionako težak položaj postao je još teži kada je Bazilije II. nakon odlučne pobjede nad Samuilom 1014. i konačnog slamanja ustanka 1018. stigao do granica donje Dalmacije. 89 Šišić, Priručnik, dok. 16, str. 126; N. Klaić, Izvori, dok. 37, str. 47; Vedrana Delonga, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996., 108. 90 Ivan Đakon, knj. IV, gl. 31, str. 177–178; Documenta, dok. 209, 1, str. 425; N. Klaić, Izvori, dok. 38, str. 48. 91 Ivan Đakon, knj. IV, gl. 45–54, 186–194; Documenta, dok. 209, 2, str. 427; N. Klaić, Izvori, dok. 40, str. 51. 58 Nova zraka u europskom svjetlu Pronađen 1886. u sekundarnoj uporabi kao poklopnica na novovjekovnom grobu ovaj se plutej oltarne pregrade – ukrašen pleternom ornamentikom i s posvetnim natpisom koji spominje imena knezova Držislava i Svetoslava – prvotno nalazio u crkvi kraljevskog samostana sv. Bartolomeja na mjestu kojeg je početkom 13. st. izgrađena kninska katedrala. (©Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, snimio Zoran Alajbeg) S bizantskom vojskom na granicama svoje države braći nije preostalo ništa drugo nego da se poklone caru i na taj način otklone njegovo moguće uplitanje u unutarnje prilike u Hrvatskoj. Stoga su se Krešimir i Gojslav osobno zaputili pred cara i priznali ga za svoga gospodara zbog čega ih je on nagradio bogatim darovima i odlikovao naslovom patricija.92 S obzirom na spomenute okolnosti dvojbenom se čini vijest mletačkog kroničara Andrije Dandola kako je Krešimir upravo u to doba »dnevnim provalama uznemiravao Zadar i druge dalmatinske gradove«93 zbog čega je dužd Oton Orseolo (Ottone Orseolo, 1008–1026) navodno poduzeo pohod kojim je »obranio gradove, natjerao neprijatelje u bijeg a građane utvrdio u vjernosti i podanstvu«.94 Iako su biskupi, priori i stanovnici Krka, Osora i Raba 1018. doista ponovno položili prisegu vjernosti i pristali na povećanje poreza,95 kako dalje navodi Dandolo, ostaje vrlo upitno jesu li dalmatinski gradovi uistinu bili metom navodnog Krešimirova napada ili je riječ o izmišljenoj priči koja je trebala dati smisao prisezi kvarnerskih komuna. Prva prava prilika da dalmatinske gradove podloži svojoj vlasti Krešimiru se ukazala tek 1024. kada su u Veneciji, zbog nastojanja Orseola da izbornu duždevsku čast pretvore u nasljednu, izbili unutarnji neredi. No u njihovu je obranu tada ustao Bizant koji je, braneći svoja prava, na napade hrvatskog vladara odgovorio pohodom Bazilija Bojoana, katepana Italije, provincije koja je obuhvaćala južnotalijanske carske posjede. Suzbivši hrvatske napade on je tom prigodom zarobio Krešimirovu suprugu dok je dalmatinske gradove vratio pod carsku upravu.96 Nepune dvije godine kasnije dva su događaja iz temelja promijenila dotadašnji odnos snaga i dovela do naglog popuštanja bizantsko-mletačkog pritiska: smrt cara Bazilija II. (1025) i konačan pad Orseola (1026). O sudbini njihova rođaka Stjepana, sina Svetoslava Suronje, izvori ne kazuju ništa zbog čega s oprezom treba gledati na tezu kako je on, zajedno s prognanim Orseolima, tada napustio Veneciju i sklonio se kod Arpadovića koji su od Hrvatske potom preoteli neke predjele, stvorili od njih novu oblast zvanu banat ili dukat slavonski i predali je na upravu Svetoslavićima. Oslobođena vanjsko-političkog pritiska Hrvatska se za vladavine Krešimirova sina i nasljednika Stjepana II. (o. 1030–1058), koji je bio spreman pomoći ustanak karantanskog vojvode Adalberona protiv njemačkog cara Konrada II. (1027–1039), ponovno mogla aktivno uključiti u zbivanja u regiji.97 No kako su Adalberonovi planovi bili otkriveni na vrijeme, do ustanka nije ni došlo, dok je on sam, na saboru u Bambergu 1035., bio uklonjen s položaja. Nastojanjem Stjepana II. u Kninu je oko 1040. bila osnovana biskupija koja je bila svojevrsna nasljednica nekadašnje Ninske biskupije. Njezin je poglavar, kao i ranije onaj ninski, ustvari, bio dvorski biskup, često se titulirajući naslovom »hrvatskog biskupa« (episcopus chroatensis)98 »a jurisdikcija mu se protezala sve do rijeke 92 Documenta, dok. 212, str. 432; VIJ 3, Beograd 1966., 136. Documenta, dok. 211, str. 431. 94 Documenta, dok. 211, str. 431. 95 Documenta, dok. 24, str. 32; dok. 25, str. 33; dok. 26, str. 34–35; dok. 27, str. 35–36; dok. 42, str. 53; CD 1, dok. 37, str. 54–55; dok. 38, str. 55; dok. 39 str. 56–57; dok. 40, str. 57–58. 96 Documenta, dok. 214, str. 434. 97 Documenta, dok. 218, str. 438; Šišić, Priručnik, dok. 9, str. 227. 98 Documenta, dok. 37, str. 47; dok. 48, str. 65. 93 Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 59 Drave«.99 Istovremeno je u hrvatsko-dalmatinskoj Crkvi pod utjecajem Rima sve više jačao utjecaj reformnog pokreta koji je prvi put došao do izražaja na saboru u Splitu održanom oko 1050., na kojem je dotadašnji splitski nadbiskup Dabral bio razriješen svoje časti jer je, prema »običaju istočne Crkve«, imao zakonitu ženu i djecu.100 Iako nije točno poznat tijek događaja koji je nakon Stjepanove smrti zaprijetio unutarnjoj stabilnosti Hrvatske, izgleda kako je između njegovih sinova Petra Krešimira i Gojslava došlo do borbe za vlast. Osumnjičen da je »u zloj namjeri« dao ubiti svoga brata Krešimir se pred papinskim legatom Majnardom morao opravdati kako nije odgovoran za taj zločin, nakon čega je »pomiren, ponovno stekao vlast nad tom zemljom od strane svetoga Petra apostola«.101 Budući da su između hrvatskih vladara i Svete Stolice uspostavljene uske veze o kojima svjedoči ovaj slučaj, iako to nije poznato, očito je da su hrvatski vladari i prije Zvonimira bili u određenom vazalnom odnosu spram papinstva. Vrhunac ranosrednjovjekovne hrvatske države Početak vladavine Petra Krešimira IV. (1058–1074) podudario se s početkom pontifikata pape Nikole II. (1058–1061), odlučnog pristaše reformnog pokreta. S ciljem provođenja reformi on je već 1059. sazvao Lateranski koncil koji je, između ostaloga, izbor budućih papa izuzeo od utjecaja svjetovne vlasti povjerivši ga zboru rimskih kardinala i biskupa, dok je oženjene svećenike isključio iz Crkve zabranivši im sudjelovanje u liturgiji. Odmah potom uslijedilo je sazivanje niza pokrajinskih crkvenih sinoda na kojima se lokalno svećenstvo trebalo upoznati s koncilskim odlukama. Jedan od prvih pokrajinskih sinoda održan je 1060. u Splitu pod predsjedanjem spomenutoga papinskog legata Majnarda. U skladu s lateranskim zaključcima splitski je sinod izbor budućih nadbiskupa i područnih biskupa povjerio svećenstvu i puku svakog pojedinog grada, dok je za oženjene svećenike predvidio oštre kazne kao što su gubitak časti i pripadajućih crkvenih prihoda. Posebnu pažnju sinod je posvetio problemu slavenskog bogoslužja kojeg reformno papinstvo, u svom nastojanju da unificira službenu liturgiju i suzbije utjecaj tradicije istočne Crkve, više nije moglo tolerirati. Crkve u kojima se vršilo slavensko bogoslužje tako su, prema odluci sinoda, trebale biti zatvorene, dok je posvećenje »Slavena« tj. svećenika glagoljaša koji nisu naučili latinski jezik bilo zabranjeno pod prijetnjom izopćenja.102 Ovakve drastične mjere uperene protiv slavenskog bogoslužja, koje se tijekom gotovo dva stoljeća nesmetano razvijalo na hrvatskom tlu, morale su izazvati odgovor glagoljaša i protivnika reformi. O njihovoj reakciji svjedoči priča o djelovanju sve99 Toma, gl. XV, str. 64–65. Toma, gl. XV, str. 64–65. 101 Vinko Foretić, Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 46, Zagreb 1956., 30; N. Klaić, Izvori, dok. 45, str. 55. 102 Toma, gl. XVI, str. 70–71; Documenta, dok. 154, str. 204; Šišić, Priručnik, dok. 11, str. 237; CD 1, dok. 67, str. 94–96; N. Klaić, Izvori, dok. 48, str. 59. 100 60 Nova zraka u europskom svjetlu Biograd Prvi put spomenut sredinom 10. st. u djelu O upravljanju carstvom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta kao jedan od »naseljenih gradova krštene Hrvatske« Biograd je tijekom idućeg stoljeća postao prijestolnim i krunidbenim gradom hrvatskih vladara u kojemu se 1102. i ugarski kralj Koloman okrunio za hrvatskog kralja. (©Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«) ćenika Ulfa i biskupa Cedede koji su se nakratko uspjeli učvrstiti na otoku Krku – gdje je Cededa silom prisvojio biskupsku čast – ali je njihov otpor naposljetku bio slomljen.103 Iako se slavensko bogoslužje i nakon toga održalo, osobito na području sjevernog Jadrana, pobjeda reformne struje više nije bila upitna. Prisan Krešimirov odnos s Crkvom u dalmatinskim gradovima i činjenica da svećenstvo nije bilo glagoljaško u hrvatskom Biogradu, gdje je kralj pomogao osnivanje dvaju benediktinskih samostana, ne ostavljaju nikakvu sumnju o tome uz koju je stranu pristajao hrvatski vladar. U to je vrijeme u dalmatinskim gradovima koji su se tada nalazili pod neposrednom upravom Bizanta sve više jačao Krešimirov utjecaj, pa se tako i njihov povratak u sklop Hrvatskog Kraljevstva činio sve izvjesnijim. U prilog tome svakako je išla i teška situacija u kojoj se tada našao Bizant. Oslabljeno iznutra sukobima između civilnog i vojnog plemstva te ugroženo izvana napadima Seldžuka u Maloj Aziji i Normana u južnoj Italiji Carstvo nije imalo drugog izbora negoli dalmatinske gradove predati na upravu hrvatskom vladaru u čijoj pratnji 1069. godine nalazimo dalmatinskog katepana Lava.104 Za razliku od pojedinih svojih prethodnika, poput Tomislava i Stjepana Držislava, Petar Krešimir nije bio samo upravitelj već stvarni gospodar dalmatinskih gradova koje je tada prvi put sjedinio s Hrvatskom u jedinstvenu cjelinu – »Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske« (regnum Chroatiae atque Dalmatiae).105 Dalmatinski gradovi nisu bili i jedina njegova stečevina. Sudeći prema Krešimirovoj tvrdnji kako je »svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i moru«106 on je svojoj vlasti podložio i neke susjedne krajeve, vjerojatno Neretvansku kneževinu i dijelove Bosne. Koliko se hrvatski vladar u to doba osjećao moćan dovoljno govori njegov odnos spram Bizantskog Carstva. Procijenivši kako mu oslabljen položaj Bizanta – nakon 103 104 105 106 Toma, gl. XVI, str. 73–77; N. Klaić, Izvori, dok. 49, str. 60–62. Documenta, dok 55, str. 72–74; Šišić, Priručnik, dok. 14, str. 254; CD 1, dok. 82, str. 113. Documenta, dok 55, str. 72; Šišić, Priručnik, dok. 14, str. 252; CD 1, dok. 82, str. 113. Documenta, dok. 55, str. 73; Šišić, Priručnik, dok. 14, str. 253; CD 1, dok. 82, str. 113. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 61 poraza pretrpljenog od Seldžuka u bitki kod Manzikerta, ugarskog osvajanja Srije- Hrvatska i njezine županije ma i normanskog osvajanja južne Italije (1071) – pruža priliku za jačanje utjecaja u 11. stoljeću. Krešimir se odlučio aktivno uključiti u zbivanja na Balkanu. Zbog toga se i odazvao pozivu u pomoć koji mu je bio uputio bugarski velikaš Georgije Vojtjeh, vođa protubizantskog ustanka iz 1072/1073., ali je brzi slom ustanka omeo njegove planove.107 U njegovo doba u Hrvatskoj se prvi put spominje više banova od kojih su poimence poznati Gojčo (Goyzo, Goiçone)108 i Zvonimir (Siuinimiro),109 ali se pritom, nažalost, ne spominju područja kojim su ova dva bana upravljala. 107 VIJ 3, 238–239. Documenta, dok. 40, str. 52; dok. 56, str. 75; CD 1, dok. 64, str. 88, 90 i 91; dok. 69, str. 98; N. Klaić, Izvori, dok. 51, str. 66. 109 Documenta, dok. 60, str. 80; dok. 74, str. 95; CD 1, dok. 84, str. 115; dok. 88, str. 121; dok. 95, str. 129. 108 62 Nova zraka u europskom svjetlu Šibenik Osnovan prema općeprihvaćenom mišljenju nakon doseljenja Hrvata Šibenik se prvi put spominje 1066. u ispravi kojom je kralj Petar Krešimir IV. uzeo pod svoju zaštitu samostan sv. Marije u Zadru. Iako je u to doba grad po svom pravnom statusu bio castrum njegov intenzivni razvitak tijekom 13. st., okrunjen osnutkom biskupije (1298), urodit će naposljetku integracijom Šibenika u sustav istočnojadranskih komuna. (©Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«) Zbog rodbinskih veza s Arpadovićima Zvonimir je bio uvučen u dinastički sukob između Belinih sinova (Geze i Ladislava) i njihova bratića Solomona koji se 1063., uz pomoć njemačkog cara Henrika IV. (1084–1105), domogao prijestolja. Između 1064. i 1067. istarsko-kranjski markgrof Ulrik, vazal njemačkog cara, napao je i osvojio kvarnerske otoke, dio Primorja i istočnu obalu Istre – stvorivši od njih posebnu upravnu jedinicu, Dalmatinsku marku – ali je Zvonimir uz pomoć Arpadovića, koji su se u međuvremenu izmirili, uskoro vratio veći dio otetog teritorija.110 Iako je Petar Krešimir prvotno, kako sam nije imao muškog potomstva, za svog nasljednika odredio nećaka Stjepana – kojeg je najkasnije 1066. imenovao vojvodom – uskoro je odustao od te odluke. Umjesto Stjepana koji se povukao u splitski samostan sv. Stjepana pod Borovima za novog je nasljednika odredio moćnog bana Zvonimira koji se već od 1070. pojavljuje kao njegov suvladar.89 Zbog čega su neki dalmatinski gradovi – Split, Trogir, Zadar i Biograd – 1074. pozvali normanskog vojvodu Amika nije sasvim jasno. Poznato je tek kako je Amiko, nakon bezuspješne opsade Raba, zarobio hrvatskog kralja čije se ime u izvorima ne spominje i čija je daljnja sudbina nepoznata111 pri čemu u historiografiji prevladava mišljenje kako je riječ upravo o Petru Krešimiru IV. Dolazak spomenutih dalmatinskih gradova pod vlast Normana, mletačkih neprijatelja, izazvao je u Veneciji pravu uzbunu budući da je jačanje normanske vlasti na Jadranu ugrožavalo sigurnost trgovačkog puta prema Carigradu. Stoga je dužd Dominik Silvije (Domenico Selvo, 1071–1084) još iste godine krenuo u protunapad 110 111 Documenta, dok. 230, 2, str. 473–474; N. Klaić, Izvori, dok. 51, str. 65. Documenta, dok. 83, str. 99; N. Klaić, Izvori, dok. 52, str. 66. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 63 prisilivši predstavnike tih gradova da priznaju vlast Venecije i obećaju kako nitko od građana ubuduće »neće dozivati Normana ili kojih drugih stranaca u Dalmaciju.«112 Upravo u to doba u Splitu je pod predsjedanjem papinskog poslanika Gerarda održan novi crkveni sabor čije nam odluke – osim one o obnovi Ninske biskupije i oslobađanju svećenika Ulfa – nisu poznate.113 Nakon Krešimirove smrti novim je hrvatskim kraljem, kako je bilo i predviđeno, postao Dmitar Zvonimir (1076–1089) koji nije bio član dinastije Trpimirovića. Unatoč tome što je legitimitet njegove vlasti bio neupitan, s obzirom na to da ga je sam Krešimir imenovao za nasljednika, Zvonimir je svoj položaj nastojao dodatno ojačati traženjem potpore kod Svete Stolice. Kako je za papu Grgura VII. (1073–1085) to bila savršena prigoda da u praksi potvrdi pravo papa da postavljaju svjetovne vladare, dogovor između dviju strana bio je brzo postignut. Svečani čin krunidbe održan je 9. listopada 1076. u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu gdje je papinski legat, opat Gebizon, okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije. Sam Zvonimir tom je prigodom, primivši od pape znakove kraljevske vlasti (zastavu, mač, žezlo i krunu), položio prisegu vjernosti te se obvezao na plaćanje godišnjeg danka u iznosu od 200 zlatnika dok je Svetoj Stolici predao i samostan sv. Grgura u Vrani kako bi služio kao hospicij papinskim legatima.114 U ispravnost svoje odluke da se prikloni Svetoj Stolici Zvonimir se mogao uvjeriti već prilikom samog dolaska na vlast kada su dalmatinski gradovi, vjerojatno zahvaljujući posredstvu pape, a zasigurno uz njegov blagoslov, ponovno sjedinjeni s Hrvatskom. Nekoliko godina kasnije papa je, osim toga, spriječio i napad istarskog kneza Vecelina, jednog od istarskih ili kranjskih podanika akvilejskog patrijarha, zaprijetivši mu izopćenjem u slučaju da digne oružje »protiv onoga koga smo mi, našom apostolskom vlasti, u Dalmaciji postavili za kralja«.115 Zvonimir je zauzvrat, kao vjeran papin vazal, sudjelovao u četverogodišnjem normansko-bizantskom ratu (1081–1085) pomažući svojim brodovljem nove papinske saveznike Normane u njihovu pokušaju osvajanja bizantskih posjeda na istočnoj obali Jadrana. Iako izvori izrijekom ne spominju hrvatsko sudjelovanje u tom ratu, opće je prihvaćeno mišljenje kako se iza Dalmatinaca (gens Dalmatica), koji su zajedno s Dubrovčanima pratili normanskog vojvodu Roberta Gviskarda (1059– 1085), ustvari, kriju Hrvati.116 Svjesni prijetnje koju bi mogući normanski uspjeh u tom ratu predstavljao po njezine interese u Veneciji su se odlučili prikloniti Bizantu koji je, upravo zahvaljujući pomoći mletačkog brodovlja, uspio obraniti strateški važan otok Krf, smješten na samom ulazu u Jadran, oko kojeg su se i vodile najžešće borbe. Bizantski je car Aleksije I. Komnen (1081–1118) 1082. zauzvrat Veneciji izdao značajnu trgovačku povlasticu kojom je mletačke trgovce oslobodio plaćanja poreza na području cijeloga Carstva, čega nisu bili oslobođeni čak ni bizantski trgovci. 112 Documenta, dok. 224, 2, str. 457; Šišić, Priručnik, dok. 16, str. 265; CD 1, dok. 108, str. 137–138. Toma, gl. XVI, str. 78–79; Documenta, dok. 156, str. 210–211. 114 Documenta, dok. 87, str. 103–105; Šišić, Priručnik, dok. 17, str. 268–269; CD 1, dok. 109, str. 139–141; N. Klaić, Izvori, dok. 58, str. 68–69. 115 Documenta, dok. 107, str. 124; Šišić, Priručnik, dok. 19, str. 273; N. Klaić, Izvori, dok. 54, str. 69–70. 116 Documenta, dok. 225, str. 458. 113 64 Nova zraka u europskom svjetlu Kako ni Zvonimir iza sebe nije ostavio živućega muškog nasljednika – Zvonimirov sin Radovan umro je još za očeva života – prijestolje je nakon njegove smrti pripalo Stjepanu III., posljednjem izdanku dinastije Trpimirovića. Isključen iz političkog života zemlje tijekom dugogodišnjeg boravka u samostanu novi se vladar izgleda nije mogao nametnuti svojim velikašima tako da se njegova vlast, sudeći prema nekolicini sačuvanih darovnica, osjećala tek na području između rijeka Zrmanje i Cetine. Kako ni Stjepan, kao treći vladar u nizu, nije imao muškog potomstva njegova je skora smrt 1090/1091. ostavila Hrvatsku bez zakonitog nasljednika te je označila početak desetogodišnjeg razdoblja unutarnjih borbi za vlast i dezintegracije Hrvatskog Kraljevstva. Borbe za prijestolje i dolazak Arpadovića Pitanje izbora novog kralja izazvalo je »velik raskol među velikašima u kraljevstvu«117 pri čemu su se kao najozbiljniji pretendenti na ispražnjeno prijestolje nametnuli ugarski Arpadovići. Uživajući podršku dijela hrvatskih velikaša i dalmatinskih gradova okupljenih oko Zvonimirove udovice Jelene, kralj Ladislav odazvao se njihovu pozivu da preuzme krunu te je 1091. na čelu velike vojske krenuo u pohod na Hrvatsku. Prešavši rijeku Dravu Ladislav je bez ikakvog otpora zauzeo čitavu Slavoniju da bi mu se tek nakon prelaska »Željezne planine« (Alpes Ferreae)118 oduprlo razjedinjeno hrvatsko plemstvo koje je s lakoćom porazio. Njegov daljnji pohod zaustavila je međutim iznenadna provala Kumana u Ugarsku koja ga je prisilila na povratak.119 Provala Kumana pritom nije bila plod slučajnosti već osmišljene diplomatske akcije Bizanta koji je zabrinut za sudbinu dalmatinskih gradova – vraćenih neposredno prije toga pod carsku upravu – pod svaku cijenu želio zaustaviti daljnje napredovanje ugarske vojske. Kako bi osvojeno područje što jače vezao uz Ugarsku i istovremeno pokazao kako će poštovati samosvojnost Hrvatske, Ladislav je u Zagrebu osnovao biskupiju pod čiju je jurisdikciju stavio čitavu tadašnju Slavoniju, podredivši je ugarskom metropolitu dok je svog nećaka Almoša postavio za hrvatskog kralja, odredivši ga na taj način – sam nije imao muškog potomstva – za svog nasljednika. Činjenica da Almoš nije uspio slomiti otpor hrvatskih velikaša vjerojatno je, između ostalog, ponukala Ladislava da promijeni svoju odluku i prijestolje prepusti tjelesno neuglednom no sposobnijem Almoševu starijem bratu Kolomanu. U međuvremenu u Hrvatskoj su se kraljevske časti pokušali domoći i neki od domaćih velikaša. Oko 1090. kraljevski je naslov tako uzeo neretvanski vladar Slavac (rex Slavaz),120 iako ostaje sporno je li time želio iskazati svoje pretenzije na hrvatsko prijestolje ili tek naglasiti svoju samostalnost, dok se oko 1093. kraljem proglasio i 117 118 119 120 Toma, gl. XVII, str. 84–85; Documenta, dok. 230, 3, str. 476–477. Documenta, dok. 230, 3, str. 476–477. Toma, gl. XVII, str. 84–87; Šišić, Priručnik, dok. 23g, str. 321; N. Klaić, Izvori, dok. 60, str. 82–83. Documenta, 81, str. 98; 82, str. 99; 111, str. 129; Šišić, Priručnik, dok. 15a, str. 260–261. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 65 neki velikaš Petar čijim je sjedištem bio kraljevski grad Knin.121 Unatoč tome što ga se često dovodi u vezu s Petrom Snačićem koji je u vrijeme Zvonimira obnašao bansku čast, podrijetlo kralja Petra nije poznato. Kada se 1097. jedan manji odred ugarske vojske pod zapovjedništvom župana Merkurija zaputio prema Biogradu – gdje su trebali dočekati kraljevu zaručnicu, normansku princezu Feliciju (»Buzilu«) i otpratiti je u Ugarsku – Petar ga je odlučio presresti, ali je u bitki koja se odigrala »u planinama koje se zovu Gvozd« (in montibus, qui Gozd dicuntur) izgubio i bitku i život.122 Prolazak križara kroz Ugarsku, dinastički sukob s bratom Almošem i ruska vojna spriječili su Kolomana da iskoristi ovu pobjedu i slomi otpor hrvatskog plemstva. Novi je pohod stoga uslijedio tek 1102. kada je Koloman osobno poveo svoju vojsku u osvajanje Hrvatske. Prema vijesti koju donosi dokument nazvan Pacta conventa ili Qualiter Koloman je, pristigavši do Drave i čuvši da su Hrvati spremni za boj, svoj cilj odlučio ostvariti mirnim putem te im je ponudio da »utanače ugovor, kako budu sami htjeli«.123 Pristavši na prijedlog oni su kralju uputili dvanaest plemića od dvanaest hrvatskih plemena koji su s njim sklopili sporazum »da će oni zemljišne posjede i sva svoja dobra uživati sa svim svojim ljudima mirno i spokojno, da neće nijedno od spomenutih plemena ni njihovi ljudi plaćati kralju poreza ili daće, već su jedino obavezni vršiti kralju vojnu službu, napadne li tkogod njegove kraljevske granice. Ako onda kralj pošalje po njih, treba da svako pleme opremi za vojsku o svom trošku najmanje deset konjanika oklopnika do rijeke Drave, a dalje u Ugarskoj na kraljev trošak.«124 Iako starija historiografija nije dovodila u pitanje vjerodostojnost ovog dokumenta kojeg je smatrala nekom vrstom državno-pravnog ugovora između hrvatskog plemstva i ugarskog kralja, njegova je podrobna analiza pokazala kako je riječ o dokumentu koji je nastao sredinom 14. st. i čiji sadržaj, ustvari, predstavlja potvrdu staleških prava pripadnika »plemstva dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske« (nobiles duodecim generationum regni Croacie), institucije koja se prvi put spominje upravo u to doba. Činjenica je, međutim, da je neki sporazum tom prigodom svakako bio postignut budući da je Koloman, nakon održana sabora u kraljevskom gradu Biogradu, bio okrunjen za kralja.125 U prilog mišljenju kako njegova vojna nije završila nasilnim osvajanjem Hrvatske govori, osim toga, i poseban državno-pravni položaj Hrvatskog Kraljevstva koje je tek preko osobe zajedničkog vladara bilo povezano u personalnu uniju s Ugarskom. Taj je položaj bio izražen u kraljevskoj tituli koju su Arpadovići pridodali svom naslovu (rex Ungarie, Croatie atque Dalmatie), kao i u činjenici da su Hrvatskom u kraljevo ime upravljali banovi dok je hrvatsko plemstvo uživalo posebne povlastice poput plaćanja polovice poreza i vršenja vojne službe samo unutar granica Hrvatskog Kraljevstva. Okrunjen u Biogradu za novog kralja Hrvatske i Dalmacije Koloman je, kao baštinik Trpimirovića, bio odlučan u namjeri da očuva teritorijalni integritet Kraljevstva 121 122 123 124 125 66 Documenta, 230, 5, str. 481. Documenta, 230, 5, str. 481; N. Klaić, Izvori, dok. 63, str. 86. Documenta, 230, 5, str. 482. Šišić, Priručnik, dok. 25c, str. 527–528. Šišić, Priručnik, dok. 25d, str. 561–562; N. Klaić, Izvori, dok. 65, str. 86–87. Nova zraka u europskom svjetlu Kolomanov natpis na zvoniku sv. Marije u Zadru Natpis s imenom kralja Kolomana na romaničkom zvoniku crkve sv. Marije predstavlja neposredno svjedočanstvo o ulasku ugarskog kralja u Zadar 1105. (Izvor fotografije: Mirjana Matijević Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Jastrebarsko 2002) i svojoj vlasti podloži dalmatinske gradove koji su se od 1097. nalazili pod upravom mletačkog dužda. Zbog toga je još i prije krunidbe otklonio ponudu dužda Vitala Michielija (Vitale Michiel, 1096–1102) o sklapanju »trajnog prijateljstva« tražeći da se prethodno ukloni dvojba pripada li mletačkom duždu naslov »dužda Hrvatske i Dalmacije« (dux Dalmatie et Chroatie), kojeg je ovaj pridodao svojoj tituli, svjestan kako bi priznanje tog naslova ujedno predstavljalo i službeno priznanje mletačke vlasti nad Hrvatkom i Dalmacijom.126 Kako je bilo sasvim jasno da se Venecija neće dobrovoljno odreći dalmatinskih gradova Kolomanu nije preostalo ništa drugo negoli da ih povrati silom. Krećući se vjerojatno starim unskim pravcem Koloman je prvo pristigao pod Split čiji su mu građani nakon kratkotrajnog otpora i uspješnog ishoda pregovora nadbiskupa Krescencija s kraljem, otvorili vrata svoga grada. Odlučujuća uloga koju su u Kolomanovu osvajanju Dalmacije odigrali predstavnici dalmatinske Crkve bila je vidljiva i prigodom predaje Trogira, čiji je biskup Ivan dogovorio s kraljem mirnu predaju grada, kao i prigodom osvajanja Zadra koji se nakon pruženog otpora posredstvom trogirskog biskupa također nagodio s kraljem.127 Kako je ban Ugra istovremeno osvojio otok Rab,128 nakon čega su se predali i otoci Cres, Osor i Krk, u Kolomanovoj su se vlasti našli svi gradovi i otoci Donje Dalmacije koji su po izumrću Trpimirovića potpali pod bizantsku, odnosno mletačku vlast. Sabor (curia) kojeg je Koloman nakon uspješno okončanog pohoda 1105. sazvao na otvorenom polju ispred Zadra raspravljao je »o čuvanju dalmatinske potpune i vječne slobode«.129 Kolomanovo općenito obećanje kako će on i njegovi nasljednici zauvijek štititi i poštivati drevnu autonomiju dalmatinskih gradova, izričito naglasivši 126 Documenta, 230, 5, str. 479–480; Šišić, Priručnik, dok. 24g, str. 407–408. Toma, gl. XVII, str. 86–89; Život sv. Ivana Trogirskog, (po izdanju Daniela Farlatija); preveo i bilješkama popratio Kažimir Lučin, Trogir – Split 1998., gl. 4, str. 48–53; gl. 5, str. 54–57; Documenta, 230, 5, str. 482–485; Šišić, Priručnik, dok. 26a, str. 619–622; dok. 26c, str. 626–627; N. Klaić, Izvori, dok. 66, str. 87. 128 Šišić, Priručnik, dok. 26b, str. 622–626. 129 CD, sv. 2, priredio Tadija Smičiklas, Zagreb 1904., dok 21, str. 24; N. Klaić, Izvori, dok. 67, str. 89. 127 Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 67 kako će »u svako doba poštovati slobodu izbora gradskih knezova i biskupa«,130 vjerojatno se odnosilo na sve dalmatinske gradove koji su u pojedinim slučajevima uspjeli ishoditi i šire zasebne povlastice. Sudeći prema vijestima koje donosi Toma Arhiđakon Koloman je, nakon njihove predaje, Splitu, Trogiru i Zadru izdao posebne »povlastice slobode« od kojih je danas sačuvana tek trogirska povlastica. Iako ova povlastica, datirana u svom sačuvanom obliku u 1108. godinu, predstavlja formalnu krivotvorinu njezin je sadržaj vjerodostojan i upućuje na zaključak kako je ista izdana 1105. Prema privilegiju, obavezavši se kako će sa »svojim vjernim građanima« održavati »čvrsti mir« Koloman je Trogirane oslobodio od svakog plaćanja poreza, zadržavši za sebe tek dvije trećine lučke pristojbe što su je plaćali strani brodovi, dok je gradskom knezu (comes) prepustio preostalu trećinu a biskupu desetinu od čitave svote. Dopustivši im, osim toga, da se služe svojim »zakonom od starine utvrđenim« kralj je također obećao kako će potvrditi svakog »biskupa i kneza kojega izaberu svećenici i puk« te kako »neće dopustiti da se u vašem gradu nastani nijedan Ugrin ili stranac, osim onoga kojega po svojoj volji zaželite«.131 Čini se da se potvrda slobodnog izbora izvorno odnosila samo na biskupa, a da je knez kasniji dodatak budući da je iz dokumenata vidljivo da je do mletačkog osvajanja dalmatinskih gradova 1115/1116. na čelu grada ostao lokalni upravitelj grada – prior. Comes koji je prema trogirskom privilegiju dobivao trećinu prihoda možda je bio ugarski namjesnik u gradu, zapovjednik ugarske posade. Ove povlastice ipak nisu mogle prikriti činjenicu da je autonomija dalmatinskih gradova u stvarnosti bila uvelike ograničena kraljevim pravom potvrde izabranih gradskih knezova i biskupa. Osim toga i sam je Koloman ubrzo pokazao kako se ne namjerava pridržavati danih obećanja pokušavajući u gradovima uspostaviti svoju stvarnu vlast. Unatoč obećanju o slobodnom izboru gradskih knezova i biskupa, Koloman je nakon smrti splitskog nadbiskupa Krescencija za novog nadbiskupa nametnuo svog čovjeka, Manasa, koji je nakon neuspjelog pokušaja prevrata morao napustiti grad, dok je bana Kledina nametnuo za zadarskog kneza.132 Slično, kralj je također prekršio i obećanje o nepovredivosti gradskog prostora prisilivši Splićane da mu prepuste kulu na sjeveroistočnom uglu gradskih zidina, u koju je smjestio hercega sa skupinom vojnika povjerivši im zadaću prikupljanja poreza u Hrvatskoj, dok je istovremeno u zadarsku utvrdu smjestio posadu spomenutog bana Kledina.133 Povratak dalmatinskih gradova u sklop objedinjenoga Hrvatskog Kraljevstva bio je tek prolazan uspjeh Arpadovića kojeg su uvelike zasjenile negativne posljedice premještanja državnog središta s obale duboko u unutrašnjost. Smješteni u dalekoj Panoniji Arpadovići, za razliku od Trpimirovića čije se središte vlasti nalazilo na samoj obali i u njezinu neposrednu zaleđu, nisu bili životno zainteresirani za održanje vlasti nad Dalmacijom, što se neizostavno moralo odraziti i na njihovu politiku prema tom području. Svoje izgubljene pozicije na istočnoj obali Jadrana Venecija je uspjela vratiti već pred sam kraj Kolomanove vladavine kada je dužd Ordelafo Falier (Faledro, tal. Ordelaffo 130 131 132 133 68 Šišić, Priručnik, dok. 26e, str. 628–629; N. Klaić, Izvori, dok. 67, str. 89. CD 2, dok. 16, str. 19; N. Klaić, Izvori, dok. 67, str. 89. Toma, gl. XVIII, str. 90–93. Toma, gl. XVIII, str. 90–91. Nova zraka u europskom svjetlu MISLAV *839. TRPIMIR 840–864. DOMAGOJ 864–876. PETAR ZDESLAV 878–879. MUNCIMIR *892. TOMISLAV 910 (?)–928.(?) *914. *925. BRANIMIR 879. – oko 890.(?) TRPIMIR II. KREŠIMIR nesigurne veze MIROSLAV 945–949. MIHAEL KREŠIMIR II. 949–969. + JELENA † 976. STJEPAN DRŽISLAV 969–997.(?) HICELA ORSEOLO + SVETOSLAV SURONJA KREŠIMIR III. 1000–*1030. STJEPAN STJEPAN I. (II.) 1030.(?)–1058. GOJSLAV 1000. – pr. 1030. (?) BELA GEZA LADISLAV PETAR KREŠIMIR IV. 1058–1074 JELENA ARPADOVIĆ ALMOŠ KOLOMAN Rodoslovlje: hrvatski narodni vladari + RADOVAN ZVONIMIR 1076–1089. GOJSLAV STJEPAN II. (III.) 1089–1091. PETAR †1097. Falier, 1102–1117) – koji je 1107. bio prisiljen odreći se naslova vladara Hrvatske i Dalmacije – u sporazumu s carem Aleksijem u kolovozu 1115. osvojio Rab, Zadar (osim gradskoga kaštela) i Biograd.134 Novi duždev pohod koji je uslijedio već iduće godine, nakon smrti kralja Kolomana i uspješno odbijenog napada kneza Sergija na Rab, završio je potpunim uspjehom. Porazivši bana Kledina u bitki pod Zadrom 134 CD 2, dok. 27, str. 29–30. Dužd Andrija Dandolo spominje u svojoj kronici u 14. stoljeću da su se tom prilikom dobrovoljno podložili i Trogir i Split, ali o tome nema spomena u starijem izvoru Annales Venetici breves (vidi u: Testi storici veneziani /XI–XIII secolo/, uredio i preveo Luigi Andrea Berto, Padova 1999., 2 2000., 90, 92). Čini se da ih je Dandolo dodao kako bi pokazao dugi kontinuitet mletačke vlasti nad svim dalmatinskim gradovima. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku 69 (29. lipnja) dužd je prvo osvojio zadarski gradski kaštel a zatim i Šibenik, Trogir i Split, dok su mletačku vlast istovremeno priznali i otoci Krk i Osor. Uspješan protuudar Kolomanova sina i nasljednika Stjepana II. (1114/1116. do 1131) tek je nakratko uspio zaustaviti širenje mletačke vlasti. Iako je ugarska vojska u sukobu pod Zadrom 1117. uspjela poraziti dužda Ordelafa Faliera, koji je tom prigodom poginuo, i ponovno osvojiti gradove Biograd, Šibenik, Trogir i Split, kralj Stjepan nije imao namjeru ulaziti u odlučan sukob za Dalmaciju. Zaokupljen sukobom s Češkom on je još iste godine pristao na mirovnu ponudu novog dužda Dominika Michielija (Domenico Michiel, 1117–1130) o sklapanju petogodišnjeg primirja. Iako je primirje nakon isteka bilo obnovljeno, mletački dužd je prilikom povratka iz Svete Zemlje, gdje je pune tri godine sudjelovao u križarskoj vojni, unatoč tome odlučio udariti na dalmatinske gradove te je u iznenadnom napadu osvojio Split i Trogir, dok je Biograd razorio do temelja. Posljednji uspon Bizanta u vrijeme dinastije Komnen (1081–1180) čiji su vladari nastojali obnoviti nekadašnju moć i granice Carstva, u isto je vrijeme doveo do naglog pogoršanja ugarsko-bizantskih odnosa. Smatrajući ih glavnom preprekom na putu obnove bizantske vlasti na Balkanskom poluotoku u Carigradu su pod svaku cijenu nastojali oslabiti i po mogućnosti podložiti Arpadoviće, zbog čega su se počeli uplitati u unutarnje prilike u Ugarskoj uzimajući u zaštitu pojedine članove kraljevske obitelji. Utočište koje je car Ivan II. (1118–1143) dao Almošu, koji je nakon učestalih pobuna protiv Kolomana pokušao zbaciti i Stjepana II., bilo je povod izbijanju prvog ugarsko-bizantskog sukoba (1127–1129) čijim je poprištem bilo područje Srijema. Budući da je bio bez muškog potomstva, neposredno po završetku ovog rata Stjepan II. za svog je nasljednika odlučio imenovati slijepog bratića Belu, Almoševa sina, kojeg je oženio Jelenom kćeri srpskog velikog župana Uroša, nastojeći i na taj način ojačati ugarske pozicije na Balkanu. Tijekom svoje vladavine Bela II. (1131–1141) oko 1135. ponovno je uspio vratiti Split, Trogir i Šibenik tako da je sukob oko Dalmacije završio njezinom podjelom: obalni gradovi, osim Zadra, pripali su Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu dok su Zadar i kvarnerski otoci Osor, Krk i Rab pripali Veneciji. Napeti ugarsko-bizantski odnosi za vladavine najstarijeg Belina sina i nasljednika Geze II. (1141–1162) doveli su do novog rata (1149) koji je, s prekidima, potrajao šest godina i iz kojeg je ugarsko-hrvatski kralj izišao uvelike oslabljen jer je, između ostalog, morao priznati bizantsku vlast nad Raškom. Njegovu će smrt bizantski car Emanuel (Manuel) I. (1143–1180) iskoristiti kako bi se izravno umiješao u novi dinastički sukob Arpadovića što će naposljetku dovesti do kratkotrajne uspostave bizantske vlasti nad Dalmacijom i Hrvatskom. 70 Nova zraka u europskom svjetlu Izvori i literatura Izvori: CD 1 = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 1, priredili Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović, Zagreb 1967. CD 2 = Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae / Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 2, priredio Tadija Smičiklas, Zagreb 1904. DAI = Konstantin Porfirogenet: O upravljanju carstvom (prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić /hrvatski/, Gyula Moravcsik, Romilly James Heald Jenkins /engleski/), Zagreb 2003. Documenta = Rački, Franjo: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, sv. 7, Zagreb 1877. HSM = Historia Salonitana maior, priredila Nada Klaić, Beograd 1967. Ivan Đakon = Giovanni Diacono, Istoria Veneticorum, priredio i preveo na talijanski Luigi Andrea Berto, Istituto storico italiano per il Medioevo, Bologna 1999. Klaić, Nada: Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972. LJPD = Ljetopis popa Dukljanina: latinski tekst s hrvatskim prijevodom i »Hrvatska kronika« / priredio i napisao uvod i komentar Vladimir Mošin; hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić, Zagreb 1950. Monumenta Germaniae historica (MGH), Epistolarum tomus II., Berlin 1957. MGH, Scriptores (in Folio) (SS), Annales et chronica aevi Carolini, Annales Laurissenses et Einhardi, Hannover 1826. MGH, SS rer. Germ., Annales = Monumenta Germaniae historica, Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum separatim editi (SS rer. Germ.), Annales Regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829 qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi, Hannover 1895. Patrologiae cursus completus. Series latina, uredio Jacques Paul Migne, sv. 221, Pariz 1844–1864. Pavao Đakon = Pavao Đakon / Paulus Diaconus: Povijest Langobarda / Historia Langobardorum, preveli Robert Šćerbe i Hrvoje Šugar, komentari i studije Tomislav Galović, Ivo Goldstein, Hrvoje Gračanin, Zagreb 2010. Rižanski placit = Margetić, Lujo: O nekim pitanjima Rižanskog placita, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, sv. 43/4, Zagreb 1993., 407–438. Šišić, Ferdo: Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914. Testi storici veneziani (XI–XIII secolo), uredio i preveo Luigi Andrea Berto, Padova 1999., 20002. Toma = Toma Arhiđakon: Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika; predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić; povijesni komentar Mirjana Matijević Sokol; studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo Radoslav Katičić, Split 2003. VIJ = Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, knj. 1–3, Beograd 1955–1966. Život sv. Ivana Trogirskog, (po izdanju Daniela Farlatija); preveo i bilješkama popratio Kažimir Lučin, Trogir – Split 1998. Literatura: Ančić, Mladen: Hrvatska u karolinško doba, Split 2001. Antoljak, Stjepan: Pacta ili concordia od 1102., Zagreb 1980. Barada, Miho: Episcopus Chroatensis, Croatia Sacra, sv. 1, Zagreb 1931., 161–215. Barada, M.: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI. stoljeća, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 50, Split 1928., 1929. (1932./!/), 157–198. Barada, M.: Dalmatia superior, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 270, Zagreb 1949., 93–113. Barbarić, Josip: Kninski biskupi i njihova biskupija (o. 1050–1490) u svjetlu novijih arhivskih istraživanja, Kninski zbornik, Zagreb 1993., 68–95. Basić, Ivan: Venerabilis presul Iohannes. Historijski Ivan Ravenjanin i začetci crkvene organizacije u Splitu u VII. stoljeću, Povijesni prilozi, god. 29, sv. 29, Zagreb 2005., 7–28. Budak, Neven: Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994. Dabinović, Antun: Kada je Dalmacija pala pod jurisdikciju carigradske patrijaršije, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 239, Zagreb 1930., 151–244. Delonga, Vedrana: Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split 1996. Dinić, Mihailo: O hrvatskom knezu Iljku, Jugoslovenski istorijski časopis, god. 4, br. 1–2, Beograd 1938., 77–86. Engel, Pál: The Realm of St. Stephen, London – New York 2005. Ferluga, Jadran: Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd 1957. Foretić, Vinko: Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 46, Zagreb 1956., 23–44. Goldstein, Ivo: O latinskim i hrvatskim naslovima hrvatskih vladara do početka 12. stoljeća, Historijski zbornik, god. XXXVI, Zagreb 1983., 141–163. Ante Birin / Pregled političke povijesti Hrvata u ranom srednjem vijeku 71 Goldstein I.: O Tomislavu i njegovom dobu, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, sv. 18, Zagreb 1985., 23–54. Goldstein I.: Bizant na Jadranu, Zagreb 1992. Goldstein I.: Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995. Gunjača, Stjepan: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiografiji, sv. I–IV, Zagreb 1973–1978. Hauptmann, Ljudmil: Prihod Hrvatov, Bulićev zbornik, Zagreb – Split 1925., 515–545. Katičić, Radoslav: Methodii doctrina, Slovo, sv. 36, Zagreb 1986., 11–44. Katičić, R.: Pretorijanci kneza Borne, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 20, Split 1990., 65–83. Katičić, R.: Uz početke hrvatskih početaka, Split 1993. Katić, Lovre: Saksonac Gottschalk na dvoru Kneza Trpimira, Bogoslovska smotra, sv. 4, Zagreb 1932., 1–30. Klaić, Nada: Plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske, Historijski zbornik, god. XIX, Zagreb 1956., 83–100. Klaić, N.: Postanak plemstva »Dvanaestero plemena« Kraljevine Hrvatske, Historijski zbornik, god. XI–XII, Zagreb 1958–1959., 121–163. Klaić, N.: Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 65–67, Split 1963–1965., 209–249. Klaić, N.: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971., 21975. Klaić, Vjekoslav: Povjest Hrvata 1–2, Zagreb 1899–1900. Košćak, Vladimir: Pripadnost istočne obale Jadrana, Historijski zbornik, god. XXXIII–XXXIV, Zagreb 1981., 291–355. Košćak, V.: Dolazak Hrvata, Historijski zbornik, god. XL, Zagreb 1987., 339–383. Levak, Maurizio: Slaveni vojvode Ivana: kolonizacija Slavena u Istri u početnom razdoblju franačke uprave, Zagreb 2007. Margetić, Lujo: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska. Hrvata, Zbornik Historijskog zavoda JAZU, sv. 8, Zagreb 1977., 5–88. Margetić, L.: Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 74, Split 1980., 219–238. Margetić, L.: Vjerodostojnost vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XI. stoljeću, Zbornik radova Vizantološkog instituta, sv. 19, Beograd 1980., 209–258. Margetić, L.: Vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XII. stoljeću i njegovi izvori, Historijski zbornik, god. XXXV, Zagreb 1982., 209–258. Margetić, L.: Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, sv. 40, br. 1, Zagreb 1990., 17–37. 72 Nova zraka u europskom svjetlu Margetić, L.: Bilješke uz Trpimirovu ispravu (CD I, 3–8), Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, sv. 30, 1, Split 1993., 47–51. Margetić, L.: Iz ranije hrvatske povijesti, Split 1997. Marović, Ivan: O godini razorenja Salone, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, sv. 99, Split 2006., 253–273. Matijević Sokol, Mirjana: Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split 1990. Matijević Sokol, M.: Toma arhiđakon i njegovo djelo, Jastrebarsko 2002. Matijević Sokol, M.: Krsni zdenac Hrvata: paleografsko-epigrafska raščlamba natpisa s krstionice kneza Višeslava, Croatica Christiana periodica, god. 31, br. 59, Zagreb 2007., 1–31. Matijević Sokol, M.: 1150. obljetnica darovnice kneza Trpimira, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 25, Zagreb 2010., 9–19. Matijević Sokol, M. – Sokol, Vladimir: Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, Zagreb – Milano 1999. Mužić, Ivan: Podrijetlo i pravjera Hrvata, Split – Zagreb 1991. Novak, Grga: Prošlost Dalmacije, Zagreb 1944. Perojević, Marko: Ninski biskup Teodozije, Split 1922. Rapanić, Željko: Istočna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 15, Split 1985., 7–30. Raukar, Tomislav: Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, Zagreb 1997. Sakač, Stjepan Krizin: Iz slavne hrvatske prošlosti: ugovor Pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu (oko god. 679), Zagreb 1931. Sokol, Vladimir: Panonija i Hrvati u 9. stoljeću, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 14, Zagreb 1990., 193–195. Steindorff, Ludwig: Die dalmatinischen Städte im 12. Jahrhundert. Studien zu ihrer politischen Stellung und gesellschaftlichen Entwicklung, Köln – Beč 1984. Steindorff, L.: Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas, prijevod s njemačkog Renata Steindorff-Andrun, Srećko Lipovčan, Zagreb 2006. Šanjek, Franjo: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru: pregled religiozne povijesti Hrvata (7–20. st.), Zagreb 1991. Šanjek, F.: Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb 1993. Šišić, Ferdo: Dalmacija i ugarsko-hrvatski kralj Koloman«, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, n. s., sv. X, Zagreb 1909., 50–106. Šišić, F.: Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, n. s., sv. XIII, Zagreb 1913–1914., 1–93. Šišić, F.: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1990. Tko su i odakle Hrvati: revizija etnogeneze, Zagreb 1993. Zbornik kralja Tomislava: u spomen tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva, uredio Gavro Manojlović, Zagreb 1925.

Log In

Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku

Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku

Related Papers

RELATED PAPERS