In memoriam listu „Sport“
- September 19, 2016
- 1 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in KOMENTAR
Kad pođem iz Beograda za Barselonu obično kupim gomilu dnevnih novina. U subotu na aerodromu , među ostalim izdanjima, potražih „Sport“. Nije ga bilo. Pitam prodavačicu da li je prodat. „Ne, danas nije ni došao. Čula sam da više ne izlazi“, reče žena. Dok sam na gejtu čekao ulazak u avion okrenuh nekoliko brojeva da proverim informaciju i dobih potvrdu: Dnevni sportski list „Sport“, posle 72 godine, više ne izlazi. Kažu, ima ga u elektronskom izdanju a možda će biti nedeljnik… Iskreno, nisam iznenađen. Očekivao sam takav epilog, ali to ne umanjuje osećaj tuge, žala i besmoćnosti pred sudbinom lista sa kojim sam odrasato. „Sport“ se, dok je izlazio, dičio sloganom „72 godine sa vama“. Sa mnom je bio 56, od rimske olimpijade kada sam kao osnovac počeo da ga kupujem. Tada nisam mogao ni da sanjam da ću raditi u kući koja ga je u nekim srećnijim vremenima izdavala, i da ću povremeno pisati za list koji me je uveo u svet sporta.
Pamtim vreme kada je izlazio 4 puta nedeljno, valjda ga nije bilo utorkom, petkom i nedeljom i ti dani bili su mi bili nekako prazni jer nisam imao odakle da napajam moju neutoljivu glad za informacijama. Tih 60-tih godina znao sam imena svih „Sportovih“ novinara, od glavnih urednikaa Ljube Lovrića i Bore Šolaje, preko njihovog pomoćnika Miše Vasiljevića, jednog od najboljih pera u sportskom novinarstvu, do perjanica fudbalske rubrike Toše Bulje, Čaneta Đorđevića, Slave Vujovića, Nikole Vrgotića, Mićuna Vučinića, Bate Gvozdenovića koji je bio kralj vesti… Zbivanja u međunarodnom fudbalu približvao mi je Ljubiša Nišavić, o vaterpolu plivanju, stonom tenisu i hokeju na ledu sve sam znao zahvaljujući Aci Alimpijeviću, iz boksa ništa nije moglo da promakne Tomi Hladnom i Momčilu Dabiću, Paja Erceg je bio rukometna enciklopedija a velemajstor Gane Janošević je vodio najjaču šahovsku rubriku u našim novinama. Pa majstoiri sa kamerom Singa Popović, Drago Knežević, Ivica Mihajlović… Celu sportsku rubriku pod kontrolom je držao Vladica Nedeljković. Sjane karikature crtao je Aleksandar Daskalović-Daskal a Markan Maričić pisao duhovite aforizme.
Košarku sam učio i čitajući rubriku koju je u „Sportu“ uređivao legendarni Milorad Sokolović-Soko. Kod njega su šegrtovali i izrasli u vrsne novinare Vlasta-Nole Ignjatović i Danilo Šotra. Nije bilo lige i rezultata koje „Sport“ nije ispratio. Ako im je nešto i promaklo, biće da se nije desilo. U tom i takvom „Sportu“ u njegovim prvim godinama radili su i jedan Milan Kovačević i Dragan Nikitović , kasnije blistavi televizijski poslenici. Jedan Slavoljub Đukić, cenjeni politički komentator, takođe je počeo u „Sportu“, baš kao i Slobodan Pavlović, kasnije ugledni spoljnopolitički komentator, dopisnik iz Londona, Meksika, SAD. Sve pobrojane, i mnoge koji su ih nasledili, sam upoznao, sa mnogima sarađivao, drugovao, išao na putovanja, učio od njih jer je „Sport“ bio velika škola novinarstva.
„Sport“ je u svojim zlatnim vremenima išao u 300.000 primeraka, možda i više. Bio sam ponosan kada se ispod nekog teksta u ovom listu pojavljivalo moje ime. Obično je to bilo kada smo radili u takozvanom „pulu“ kuće „Borba“, sa olimpijskih igara ili svetskih šampionata u fudbalu. Pisao sam za „Sport“ i sarađivao sa Draganom Simićem, Radom Nikolić, Srđanom Pestorićem, Sašom Tasićem, Jovanom-Bradom Jovanovićem pre 10-tak godina kada je „Sport“ bio u okviru kompanije „Novosti“.
Neću nikoga da krivim. Klinička smrt „Sporta“ posledica je dugog umiranja od bolesti koja nije bila neizlečiva, ali je bila zapuštena i vremenom dovela do fatalne posledice. Prvo su, osećajući da tu nema perspektive, otišli oni koji su mogli, čak je i kompanija „Novostri“, umesto da kadrovski pomogne, oslabila već oslabljenu redakciju odvođenjem nekoliko novinara. Možda grešim, nisam bio „unutra“ mada sam imao puno kontakata i informacija, ali imam utisak da su „Novosti“ od prvog dana „Sport“ doživljavale kao neko strano telo, kao konkurenciju. Meni se dešavalo da iz sportske „Novosti“ dobijem poruku da određeni tekst, ako je moguće, ne šaljem i „Sportu“, iako sam imao obavezu da radim za oba lista… Na kraju je usledila prodaja, „Sport“ je pušten niz vodu i završio u rukama privatnika koji je sigurno imao dobru nameru, ali ne i (sa)znanja u šta se upušta. Pravljenje sportske novine ne podleže kriterijumima estrade… Devalvacija kvaliteta videla se iz broja u broj i na kraju, ma kako to strašno zvučalo, bolje je što više ne izlazi jer su poslednje nedelje bile mrlja za list sa takvom tradicijom, bruka za novinarsku profesiju a muka za sve malobrojnije čitaoce. Gazda je, kao i svaki privatnik, pribegao gašenju kada je video da od dobrog posla na koji je računao nema ništa.
Za razliku od ljudi, novine ponekad mogu da vaskrsnu i nadam se da će se to u dogledno vreme desiti „Sportu“. Uslov je da neki novi gazda unese malo više entuzijazma i strpljenja umesto očekivanja da se brzo zaradi. Mogli bi da pomognu – ne samo finansijski – svi koji su, kao ja, odrasli uz „Sport“. Možda bi i sportski savezi, koji mogu, mogli da pomognu obnavljanju lista koji je odnegovao ne samo brojne sportske novinare, već i generacije sportista, stručnjaka i navijača. Možda bi neki od dobro situiranih sportista kojima je „Sport“ bio prva afirmacija mogao da izdvoji deo unovčenog talenta za pomoć – ili (su)vlasništvo – listu koji mu je pomogao kada je počinjao. Može mnogo toga da se uradi ako bude dobre volje. „Sport“ je mnogima otvorio vrata velikog sveta, bilo bi lepo da mu, u granicama mogućnosti, malo i vratimo.
Photo: MN press
OPELO” SPORTU”
Stojte galije carske! Spuštajte krme moć ne.
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Pod ovim svetim svodom.
Tu, na vrhuncu naših želja
“Sport” ugasi jedan selja!
Ovo, parafraza na stihove iz čuvene
“Plave grobnice” srpskog pesnika Milutina Bojica, poslao nam je neko od 12 kolega besramno oteranih iz Redakcije koja se dicila da radi za prvi sportski list na Balkanu nastao pre 70 godina.
Vlastimir Ignjatovic Nole