struka(e):

Safaridi, islamska dinastija sa središtem u Seistanu (istočni Iran i jugozapadni Afganistan). Njezin osnivač bio je Jakub bin Lejs as-Safar (840–879), koji je 861. zavladao Seistanom, proglasio se emirom, potom i neovisnim o bagdadskom kalifu (871), osvojio Horasan i zbacio tamošnju dinastiju Taharida (873), pripojio dijelove zapadnog i jugozapadnog Irana te sjeverne Indije, ali je u pokušaju da prodre do Bagdada 876. bio poražen i uskoro je umro u Farsu. Njegov brat i nasljednik Amr bin Lejs (? – 902), prethodno namjesnik Herata, vladao je nominalno u ime abasidskih kalifa. Morao se suočiti s nekoliko pobuna, od kojih je ona u Horasanu bila najteža (882–896). Nakon njezina ugušenja Amr je, na vrhuncu moći, krenuo u osvajački pohod na sjever, pa se u Transoksaniji (područje između Amu-Darje i Sir-Darje) sukobio s mjesnom vladarskom kućom Samanida. U bitki kraj Balha 901. samanidski emir Ismail bin Ahmad pobijedio je i zarobio Amra, koji je zatim bio smaknut u Bagdadu 902., a Samanidi su preuzeli Horasan. Vlast Safarida otada je uglavnom bila ograničena na Seistan, isprva kao samanidskih vazala, iako su se osamostalili za duljih vladavina emira Ahmada bin Muhhameda (906–963., vladao od 922) i Halafa bin Ahmada (937–1009., vladao 963–1002). Pošto se potonji suočio s više pobuna, 1002. porazio ga je i svrgnuo Mahmud od Gaznija. Time su Safaridi konačno prestali postojati kao samostalna vladarska dinastija, održavši se kao lokalni feudalni vazali Gaznavida i kasnijih dinastija do 1495. kada su se ugasili smrću posljednjega emira Šamsudina Muhameda III. (1480–95). Safaridi su postavili temelje renesansi perzijskog jezika i kulture nakon dva stoljeća dominacije arapskoga potičući uporabu perzijskog jezika u upravi.

Citiranje:

Safaridi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/safaridi>.