Objavljeno u Nacionalu br. 423, 2003-12-23

Autor: Nina Ožegović

"Kad sam nakon 36 godina staža otišao u mirovinu, jer sam bio slabijeg zdravlja pa sam računao da će mi to možda malo pomoći, dobio sam mirovinu od 1009 kuna.""Kad sam nakon 36 godina staža otišao u mirovinu, jer sam bio slabijeg zdravlja pa sam računao da će mi to možda malo pomoći, dobio sam mirovinu od 1009 kuna."“Ja sam tek mogući pjesnik, a ovo nije knjiga jer joj rukopis nije srodan ‘lijepoj književnosti’”, izjavio je prošlog tjedna (65), pjesnik, kantautor i skladatelj, kada je u dvorani Matice hrvatske predstavio 17. zbirku poezije “Zabranjena knjiga” u izdanju zagrebačkog AGM-a.

Vidno umoran Dedić se tom podrugljivom izjavom slatko našalio na račun aktualnih polemičara, koji međusobno dokazuju što je “prava” književnost, vjerojatno se prisjećajući da je jednom davno i sam bio svrstavan negdje između estrade i umjetnosti. No nakon 45 godina rada i najvećih hrvatskih nagrada za sveukupni rad, od Vjesnikove Nagrade Slavenski, “Ivo Tijardović” i Goranova vijenca, do nagrada u inozemstvu, primjerice, priznanja “Jacques Brel”, koje je dobio za partiture za više od 100 kazališnih predstava i za više od stotinu filmova, njegov rad više nitko ne stavlja u pitanje. Pogotovo nakon što su pjesme poput “Ne daj se Ines” iz zbirke “Brod u boci”, koja je rasprodana u 60 tisuća primjeraka, te “Moderato Cantabile” i “Kuća pored mora” stekle, kako kaže, nezavisnost i krenule vlastitim putem.

NACIONAL: Možete li reći zašto ste ovu 17. zbirku poezije, na čijoj je naslovnici vaš crtež, zapravo znak, nazvali “Zabranjena knjiga”? – Ona ima elemente koje bih zabranio, ne iz političkih ili nekih drugih razloga, nego zbog igre s moralnim, svakodnevnim, građanskim konvencijama koje vidim oko sebe. To sam sve ja napisao, ali bih to istodobno i zabranio, jer se teško slažem sa svojim okolišem, osobito ovakvim kakav je u ovom času. Sve se pretvorilo u politički ringišpil u kojem se više ne snalazim, ne znam tko što znači i predstavlja. Zapravo, to mi je postalo potpuno svejedno.

NACIONAL: Zašto? Jeste li se razočarali? – Uvijek sam samo radio ? pisao, skladao i slikao, pa se u mojem svijetu nikada ništa nije mijenjalo. Ali ne mogu se složiti sa silnim razbacivanjem novca, brojnim domjencima i prijemima svuda oko nas ? kad to vidim, nije mi dobro od toga. Istodobno, moj pijanist Karlo Bulić ima mirovinu samo nešto višu od 400 kuna. Pa nemojte, molim vas, to je sramotno! Ja sam diplomirao Muzičku akademiju, apsolvirao pravo i dobio nekoliko svjetskih nagrada, od Nagrade “Jacques Brel” do Premio Tenco u Sanremu, a kad sam nakon 36 godina staža otišao u mirovinu, jer sam bio slabijeg zdravlja pa sam računao da će mi to možda malo pomoći, dobio sam mirovinu od 1009 kuna.

NACIONAL: Vaša poezija uvijek je imala ispovjedni karakter, međutim, nikad niste pisali tzv. politiziranu poeziju, iako su vas mnogi opisivali kao buntovnika. Zašto? – Pa nešto sam pisao, ali… Jedanput sam baš o tome razgovarao s Ginom Paolijem i on mi je rekao da nikad nije pisao takve pjesme. Nije ni Brel, ali obojica su na drugi način dali svoj znak antigrađanskog, recimo, stilom života. Danas sam baš dobio od prijatelja iz Rusije pjesme ruskih zarobljenika i njihovih žena zatočenih u sibirskim logorima u doba Sovjetskog Saveza. Oni su mogli pisati takve pjesme jer su imali razlog i opravdanje. Ja sam na početku karijere pisao u buntovničkom tonu, no to su bile sitnice, primjerice, objavio sam pjesme “Svete krave”, “Strane svijeta”, “Buni se istok i zapad”, pa onda “Svega mi je dosta”, a objavio sam i zbirku “Ministarstvo straha”. Tada je jedan naš književnik prosvjedovao, rekavši kako sam se usudio objaviti takve pjesme. Ali nikad se nisam doslovno bunio niti protestirao, jer dociranje i doslovnost nisu u mojem stilu. A osim toga, najveća ostavština u svijetu glazbe nije chanson politique, nego su to pjesme o ljubavi, ili kao što je jednom rekao Charles Aznavour, šansona je uvijek jedna jedina balada o ljubavi.

NACIONAL: Vratimo se vašoj zadnjoj knjizi. U njoj je prvi put donesen impozantan popis vašeg cjelokupnog opusa ? 23 ploče, 11 CD-a, skladbe za 115 kazališnih predstava, muzika za više od 30 igranih filmova. Kada ste to sve stizali? – To nije sve, napravio sam više od toga, primjerice, napisao sam glazbu za 14 dokumentaraca, recimo, od filmova “Vrijeme igre”, “Treća smjena” i “Zilik” Petra Krelje, do “Crkve i dvorci Hrvatskog zagorja” Radovana Ivančevića; 10 crtića, zatim za 21 TV dramu i seriju. Neke sam stvari sam anulirao misleći da se ne uklapaju u zajednički kontekst. Sreo sam na ulici pjesnika Gorana Matovića, koji me podsjetio na neke predstave u Teatru &td, koje sam zaboravio. I to bi tako redom moglo ići do – 150. predstave. Za kazalište sam počeo raditi već 1973., a jedna od prvih predstava bila je “Holderlin” Koste Spajića u DK “Gavella”. Za Televiziju sam počeo raditi 1966., kad sam napisao muziku za dvije drame, “Mediteransku klimu” Joakima Marušića i “Jednog dana moj Jamele” Aleksandra Đorđevića, u kojoj je scenarist i pisac Filip David fenomenalno opisao život u židovskoj obitelji. I onda se to nizalo, a ja sam pisao ne baveći se politikom jer nikada nisam bio homo politicus. Kad danas pogledam svoj opus, ni sam ne mogu vjerovati da sam to sve napravio!

NACIONAL: Možete li izdvojiti neku prijelomnu kazališnu predstavu, film ili seriju koja je označila prekretnicu u vašem životu? – Svaki od tih radova na neki mi je način mijenjao život. Recimo, kad sam početkom 70-ih pisao muziku za serije “Prosjaci i sinovi” Antuna Vrdoljaka i “U registraturi” Joakima Marušića, ili pak potkraj 70-ih za “Bombaški proces” Branka Ivande. Na žalost, puno originalnih notnih materijala je netragom nestalo, primjerice, od “Glembajevih”, što mi je žao, ali nitko ne zna gdje je to spremljeno. No sačuvao sam materijale za seriju “Zagrljaj” Antuna Vrdoljaka po novelama Ranka Marinkovića, te za dva filma – “Donator” Veljka Bulajića i “Pont Neuf” Željka Senečića, za koje sam dobio Zlatnu arenu. Tek sam prije četiri, pet godina počeo praviti red, jer sam vidio da mi stvari nestaju, a one koje nisu zabilježene na ploči ili CD-u nikad se neće moći nigdje ni pojaviti. Zatim, napisao sam toliko pjesama za dalmatinske klape da se ne bih usudio ni nabrajati kako ne bih nešto zaboravio. Pisao sam i za djecu. Zapravo, ne bih mogao ništa izdvojiti, u svemu sam uživao. Upravo sam jutros dovršio knjigu za djecu “Opći opis sreće”, jer mi je stalo da moja najdraža unuka Lu ima svoju knjižicu. Lu sa mnom gleda filmove francuskog ekspresionizma, bolje nego crtiće gdje se stalno tuku, a meni je dan izgubljen ako je ne vidim.

NACIONAL: Možete li predstaviti tu zbirku? – Godinama sam pisao pjesme za djecu, ali neke sam izgubio. Srećom, bio sam toliko priseban da sam gotovo sve stavljao u fascikl znajući da imam manu da sve pišem samo u jednom primjerku, pa kad se taj zagubi, sve je gotovo. Napisao sam ciklus pjesama za djecu o životinjama. Najviše mi se sviđa pjesma o kameleonu, koja poručuje djeci da u životu ne smiju biti kameleoni i “presvlačiti” svoju kožu u skladu sa svakom promjenom. Htio sam da ta zbirka bude malo edukativna i da djecu potakne da pitaju roditelja o biti stvari.

NACIONAL: Jeste li završili svoje prve prozne knjige, primjerice onu o ženama koje su vas inspirirale u pisanju poezije? – Zapravo jesam, iako još moram poraditi na njima. Čekao sam da vidim kako će se razvijati situacija s mojim zdravljem, a i s izborima. Prva se zove “Prvorazredni građanin drugog reda” i referira se na naše političke mijene. Iako nisam homo politicus, u toj knjizi donosim svoj pogled na stvari. Druga se zove “Tko su bile moje pjesme” i za sada se ne smije objaviti. Kad bih tu knjigu sada objavio, izazvala bi požar strasti kod mnogih žena. Zbog toga ću malo pričekati – ili da one ostare ili da ja ostarim, iako sam ja već na rubu starosti, već hodam rubno.

NACIONAL: Možete li nam otkriti koliko je u vašoj poeziji bilo istine i koliko su vas inspirirali stvarni likovi i događaji iz života, a koliko je to sve bila montaža? – Tko su bile moje inspiracije, dakle, sve žene, sve što je bilo lijepo i sve ono što je u mojem životu zavrijedjelo zagrljaj, opisao sam u toj knjizi. A svi ti događaji, ljubavi i avanture, ne da se hvalim, bili su živa istina. Kao prvo, u takve burne situacije postavljala me je moja životna pozicija, jer sam osam godina bio samac između dva braka, slobodan, razveden, podstanario sam, živio noću… Kao 18-godišnjak otišao sam od kuće u Šibeniku u Zagreb, u podstanare, zatim diplomirao na fakultetu, završio vojsku i počeo novi život. U tih osam godina boravio sam i u Rio de Janeiru, Rigi, Alma-Ati, proputovao pola svijeta, bio na višemjesečnim turnejama, radio u Parizu, Njemačkoj, Italiji, a to mi je moralo donijeti neka “egzotična” iskustva. Tu se skupilo dosta istine i iskrenosti, ali bilo je i nekih natruha bestidnosti, koje su nam pokušali pripisati neki drugi jalni ljudi. Primjerice, neki novinar me zamolio da mu posudim svoju garsonijeru kako bi tamo mogao dovesti svoju prijateljicu novinarku. Ja sam mu je posudio i otišao, a on je nakon toga postavio dva fotoreportera ispred vrata moje kuće da vrebaju i snimaju sve koji mi dolazi u goste. To je bilo bestidno, pa kako je mogao posuditi moju sobu, a onda mi to napraviti? Ali uglavnom se ne mogu ničega odreći iz svoga života. Ništa nisam otimao, nikoga nisam vrijeđao, nisam lagao, ali bio sam otporan i sve sam prebrodio, ispitivanja u policiji, sve podvale i nesreće.

NACIONAL: Je li to bilo onda kad ste 1958. objavili ciklus pjesama u časopisu Prisutnosti? – Da, imao sam 20 godina i jednu sam pjesmu posvetio “Gospodinu Isukrstu”, tako se to kaže u Dalmaciji, a drugu “Svetom Nikoli”, koji je moj zaštitnik, kao i putnika i pomoraca. Nisam pomorac, ali mi je more sve. No to se nekima nije svidjelo i morao sam napustiti tadašnji Radio Zagreb u Jurišićevoj 1 u žalosnim uvjetima: osudili su me zbog te dvije pjesme i rekli da će mi dati dvije plaće, ali neka napustim posao na radiju, a oni će mi naći mjesto u nekim novinama. Kao da su plaće neka utjeha! Pitao sam ih što će tim novinama reći zašto sam otišao s radija. Onda su me pokušavali okolnim putovima vratiti na posao, ponuđena mi je i neka funkcija, međutim, povadio sam stvari iz svoje ladice i više se nikad nisam vratio. Bilo mi je jako teško, čak sam prestao pisati poeziju na dulje vrijeme. I kasnije, kad sam napisao pjesmu “Majka Marija” za Prvi Marijanski kongres, ponovno sam imao problema. Često nisam ni znao što se zbiva ispod žita, primjerice, tadašnji naš konzul u Njemačkoj otkrio mi je da ne mogu održati koncert zbog te pjesme. No to nisam primio k srcu ? čekala me je prijateljica u Jurišićevoj 1, dolje pred vratima, jer je htjela saznati što će biti sa mnom. Imala je brata veterinara koji je živio u okolici Zagreba i otišli smo živjeti na selo. Vozili smo bicikle, bavili se životinjama i provodili vrijeme u – krevetu.

NACIONAL: Koliko dugo je trajala ta šutnja? – Nekoliko dugih godina. Onda su me 1969. Zvonko Golob i još neki kolege pokušali nagovoriti da ponovno nešto napišem. U to je vrijeme naš veliki pjesnik Tonko Šoljan, koji je uređivao časopis Književnik, rekao mladom Dubravku Horvatiću da pozove tog klinca Arsena Dedića i neka pošalje nekoliko svojih pjesama. Zapravo me Šoljan izvukao iz šutnje. Objavio sam dva ciklusa pjesama u Književniku i ponovno počeo pomalo pisati. Onda sam napisao pjesmu “Ne daj se Ines” bez ikakve namjere, kao posvetu jednoj egzistirajućoj Ines. U to je vrijeme izlazio Pop expres, koji je uređivao Darko Stuparić, danas zaposlen u Hrvatskom leksikografskom zavodu. Na zadnjoj stranici u boji objavljivali su nove pjesme, koje su bile u određenoj relaciji prema glazbi. Prvo je objavljena pjesma Željka Sabola “Pusti me da spavam”. Ja sam je uglazbio, a Gabi ju je otpjevala. Slijedila je “Djevojka za jedan dan”, opet sam je prvi uglazbio i prvi pjevao. Eto, tako je krenulo.

NACIONAL: Kako se dogodio uspjeh s vašom prvom zbirkom “Brod u boci”? – Zvonko Golob je bio predsjednik Croatia Concerta, a ja sam u toj kući bio nekakav funkcionerčić, iako nikada nisam bio u radnom odnosu. On je osnovao biblioteku Griot ? to je onaj koji zabavlja, kao recimo naš trubadur – u kojoj su izišle samo tri knjige, a među njima i moja prva zbirka poezije “Brod u boci”. Imala je tiražu od 5000 komada, ali oni nisu znali što bi s njom, jer nisu imali razvijenu distribuciju. Knjiga se zatim 1971. našla u rukama našeg sjajnog urednika i prevoditelja Zlatka Crnkovića u tadašnjem Znanju, doživjela osam izdanja i prodala se u nevjerojatnih 60.000 primjeraka. Sada me u antikvarijatima mole da ponovno objavim tu knjigu, jer je kupci traže, a neki dolaze i k meni pa fotokopiraju pjesme pod izlikom da ih šalju rodbini u Australiju. Taj “Brod u boci” postao je moj zaštitni znak, a neke pjesme, poput “Ines?”, osamostalile su se i danas imaju vlastiti život, kao da više nisu moje.

NACIONAL: Što najviše pamtite s brojnih turneja po Europi i Americi? – Te su turneje uvijek imale nekakav povod, od najbanalnijih do ozbiljnih. Pjevao sam u kavanama naših gastarbajtera i ljudi iz dijaspore, primjerice, u kavanama “Dubrovnik” i “Christal” u kvartu Astoria u New Yorku gdje su se obično sastajali Hrvati. Zatim sam pjevao na tada elitnom festivalu Sanremo u Italiji, gdje sam dobio nagradu “Tenco”, u čast Luigija Tenca. Ta me nagrada odmah svrstala među devet prvih kantautora svijeta među kojima su bili Leonard Cohen, Bob Dylan, Neal Young? Bulat Okudžava tu je nagradu dobio tek kasnije, i to uz moju malu pomoć, jer oni nisu bili voljni nagrađivati ljude iz ondašnjeg SSSR-a. Zatim sam nastupao u talijanskoj pokrajini Reggio Emilia, gdje sam za svoje prijevode i šansonijersku poeziju primio nagradu “Jacques Brel”. To su bili tzv. ozbiljniji razlozi, a bilo je i čvrgetina, sad kažu tezge, tezgarilo se, išlo se tamo gdje su te zvali i dobro plaćali. Od honorara koje sam dobivao na svakoj ruskoj turneji mogao sam kupiti auto, počeo sam s VW-om, a završio s četiri BMW-a. Zadnji BMW dao sam svojoj snahi Martini da sigurnije vozi moju unuku Lu. Ja imam mali Mini, star 20 i nešto godina, kojim nisam prešao više od 30.000 kilometara. Tko me treba, dolazi po mene, a postoje i avioni.

NACIONAL: Nekoliko ste puta spomenuli Bulata Okudžavu i druge poznate šansonijere iz 60-ih i 70-ih godina. Kako ste se nadopunjavali? – Okudžavi sam se u početku divio, a poslije je to preraslo u veliko prijateljstvo. Tome je pomoglo i to što ruski i talijanski jezik govorim skoro kao hrvatski. Na žalost Brela nisam upoznao. Brel je rođen 1929., prestao je pjevati u 39., a u 49. je umro. Imao je turneju u Sovjetskom Savezu istodobno kad i ja, stanovali smo u istom hotelu u St. Peterburgu, ali on je uvijek imao koncert dan prije mene. Ostavljao mi je kartulinu u hotelu… Okudžavu sam upoznao preko PEN kluba i Predraga Matvejevića, u doba kada su se priređivale večeri šansone u “Komediji”. Na žalost, nismo ostvarili samo jednu stvar ? zajednički koncert u Domu pisaca, jer je on otišao. Znam sve godine kad je tko od mojih kolega šansonijera rođen i kada je tko umro. Okudžava i Aznavour, koji je igrao glavnu ulogu u filmu “Čiča Goriot”, rođeni su 1924. Gina Paolija sam upoznao na Splitskom festivalu, koji je tada bio međunarodni i pjevalo se dvojezično. Gino je došao u Šibenik i pomagao mojoj majci kuhati talijanske specijalitete. No više nema ni Brela, ni Brassensa, ni Gabera, Becauda, ni Okudžave, ostao je Sergio Endrige, kao najstariji.

NACIONAL: U kojoj ste se ulozi osjećali najbolje, kao pjesnik, skladatelj, kantautor, ili se to sve prožimalo? – To se sve prožima. Recimo, jutros sam ustao i išao pisati za kazalište ? “Posljednji dani, obrana i smrt Sokratova” za jednoga glumca koji time želi završiti karijeru. Onda sam se prešaltao na stvari koje imam u pripremi, pa na pjesme za djecu. Sada razgovaram s vama, a onda ću sa zadovoljstvom slušati Endriga, čiji su mi CD-ovi stigli u brazilskim aranžmanima, kao dar Tereze Kesovije, moje prijateljice s Muzičke akademije. Evo, bio sam sretan u Brazilu, to je moj svijet. Osim toga, to je južnjački, najmuzikalniji narod, jedini koji se ne dere, za razliku od nas i Talijana koji se deremo. Brazilci pjevaju diskretno i vrlo otmjeno. Nikad neću zaboraviti jednu ludu večer u Rio de Janeiru koju sam proveo s najvećim glazbenicima bosanove, čak smo se popeli do križa, na brdu iznad grada. Tu noć smo se toliko nalijevali da su nas kasnije narezali na komade i nosili nas odozgo u komadima. Rio mi je apsolutno bio po duši. U Brazilu bih mogao u tom poluredu živjeti.

NACIONAL: Imate li u profesionalnom smislu neke stvari koje biste htjeli napraviti? – Možda bih htio napraviti izložbu svojih slika. Naime, kad sam došao u Zagreb, prvo sam htio upisati Likovnu akademiju. Ima slikara koji me i danas nagovaraju da ne odustanem. Pokatkad slikam i danas, a zadnje što sam napravio je portret moje unučice Lu, pastel. Nemam više velikih želja, niti što očekujem. Želio bih više zdravlja, da se Gabi, koja je pala, ponovno podigne, da Matija ide sa svojom izabranicom nekim ljudskim redom, da se zaštiti materijalno i da Lu ide svojim putem, a onda ćemo i mi biti sretni koliko možemo u ovim godinama. Jer kad moja Lu kaže dida, to mi je ljepše od ičega na svijetu.

Biografija – rođen 1938. u Šibeniku – 1964. diplomirao flautu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; svirao u kvartetima i orkestrima – objavljivao stihove u časopisima Polet, Prisutnosti, Književnik; nastupao na brojnim festivalima – oženjen s Gabi Novak, ima kćer i sina Matiju Dedića, te unuku Lu

Djela – objavio 17 zbirki poezije, 23 LP-ja, 11 CD-a, napisao muziku za više od 115 kazališnih predstava, za 30 igranih, 14 dokumentarnih i 10 crtanih filmova, te za više od 40 TV drama i serija; ima dvije pjesničko-grafičke mape

Nagrade – Goranov vijenac, Vjesnikova Nagrada Slavenski, Nagrada Ivo Tijardović, Premio Tenco u Sanremu, Jacques Brel, Premio Citta i dvije Zlatne arene za muziku

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika